Cvijet kraj izvora...je sjena duše

... je tamna i u nju riječ ne može doći do kraja, san je stražar tih dubina koje se kreću među obalama duše. Most, koji spaja dva plavetnila, dijeli usne na jedan slatki osmijeh kad pročitaš neke riječi sa pozitivnim predznakom. Tad se dodir raznježi nad noćnom tamom i postaje mekan, podatan i ne bježi pred udaljenosti vibracije srca. Znam da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog mjeseca. Kretat ću se polako kroz vremenske zone do nekih mojih stihova, davno napisanih, već zaboravljenih, koji se kao slučajno opet ponavljaju. Koliko smo samo osmijeha ostavili pokraj puta, osmijeha koje smo poklanjali drugima? Koliko li je samo ostalo budnih snova i prospavanih stvarnosti u udaljenim kutovima očiju? Opet sam nekog čudno usnila. Opet sam sa s njim otišla u neke magle, oprane kišom i osušene zelenim lišćem. Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do svog kraja jer kraja nema. Čudna je ta riječ "dubina". Može li se doći do nje ili se uvijek vraćam na početak početka? Vraćam li se uvijek na početnu st(r)anicu i uvijek čitam iste tekstove istih emocija, ali različitih poruka? Vraćamo li se ili idemo u krug?

sve je sastavljeno bas kao nas organizam savrseno.. ima tijelo mozak srce..dusu..

Duh kojim obnavlja..

Mi smo bića bez mira. Utopljeni u svom dnu. Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima....zato jer smo u vlastitoj tami. U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanovnika. Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu. Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata koja vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine. Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge? Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost. Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna. Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine. Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga. Nema pitanja. Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja srca. Tko će mi reći?

rijec po rijec, bas tako, to se i ja jutros pitam, lijepo si to srocila :)

poteklo je nedavno... i još teče ... :)

podizem ruku u znak pozdrava dlan okrecem mjesecu.. nekoliko izmjenjenih rijeci..pretvaram krvareci mjesec u zarko sunce.. osmjeh..sunce..bezuvjetne ljubavi.. ljubav..pobjeda!!

...znam da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog mjeseca...

Ma,otšetala si ti...Hop,po hop...:)

:) i prošetala i zastala i opet šetam :)

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr