Povodanj dobrog zla

Metamorfoza.

Preobražaj.

Dvije riječi koje su mi u istoznačnici bljesnule odrazom zaoblačenog sunca u staklu Euromasta. Suhozvučne, obje. A opet, podriguju mi se svakim novim korakom. Naizmjence. Poput poderanih cipela zamorenih cestom pred njima. Malim koracima, malim koracima, ponavljam mantru. Nezaustavljive su. Sijevaju. Svijetle. Blješte nebom Rotterdama koje, eto, zamalo dodirujem vrškom prstiju u polusvjesnoj želji da zaustavim precesiju, poništim afele i perihele, ismijem Kopernika, Galilea, Newtona, Einsteina, Hawkinga... i da padnem ničice pred singularnost svih sinkroniciteta koji su me doveli do dvije riječi.

Metamorfoza.

Preobražaj.

Gledam Njezin korak.
Tiha je.

I skriva osmijeh.

Gotovo da gleda kroz mene.

I uvjeren sam da osjeća oba zvuka i da jasno čuje moj strah u udahnutom Camelu.

Koliko me je puta gledala u tuđim očima? Mirisala me u dodiru nečijih prstiju na Njezinim usnama? Koliko sam puta bio kiša na Njezinom obrazu? Izmaglica nakon prepijene čaše Chimaya? Nečujna škripa parketa kojim pleše... pleše... pleše?

Gledam Maas.

I vidim Rubikon.

Dovukao sam za sobom milijardu i tristosedamdeset i jedan milijun sekundi i stavio ih na dlan Ženi koju jedva poznajem, s dječačkom tlapnjom da će se pretopiti u stijenke Njezine linije srca, postati sediment, gradivo nekog novog Chichen-Itze, Palenquea, Teotihuacana ili pak kamenčić samo Njezine Mesa Verde skrivene u zavijutku do linije života, ispran oblutak bezvučnih riječi. Ma što ja to zamišljam? Da sam Quezatcoatl stigao niotkuda rasipajući sveznanje, grleći svijet, jašući na morskoj pjeni?!? Kokopelli koji svira svoje spirale stvaranja samo da bi gledao Njezin ples?!? Što ja Nju mogu naučiti? Zaboga, stojim nad rijekom i ne znam želim li je prijeći, zagrliti, pljunuti, pljusnuti, viknuti, zagrepsti, šutnuti, pomilovati, okrenuti joj leđa, otići, ostati, nestati, prestati...

Šutim.
U odrazu u Njezinim sunčanim naočalama.

Metamorfoza.

Preobražaj.

Svjetlopis Vermeerove Djevojke s bisernom naušnicom u pokretu Njezinih ramena, dok mi u ruci podrhtava nevidljiva alabasterna kocka svih mojih nepočina. Kuglica sunca u kutu Njezinih usana. Dvije geometrije poteza kista narušene mojim pogled uljeza. Možda je Ona ta koja će mi napokon oprostiti sve neizgovorene riječi? Drskost da stojim pokraj Nje i udišem curl activator s Njezine kose, Njezin parfem, Njezinu bliskost?

Sve sam svjesniji kvarka koji nedostaje. Njoj. Meni. Svjetlosnim bićima tek nadošlima iz polumraka svojih stvarnosti, ispruženih ruku i zamagljeno skupljenih vjeđa pred bljeskom vlastitosti, novojastva zatečenog pojavnošću do sad nepoznate fizike, savršenog fluida lebdećih gluona predodređenih za raspršenje svemirom. Nasmiješenim svemirom milijardi života. Njezinih. Mojih. Jasno ga vidim kako nastaje u prostoru između udaha i izdaha, u tom međudašju koje se postvaruje u lanenu prekrivku spremnu za kaotični odskok kocke.

Nemam druge vojske do svojih atoma pred rijekom koja se iscerila svom mojom poviješću. Iskesila se nezapočetim pismima, nedovršenim rečenicama, glazbom bez refrena. Smeđe se valja, izaziva, stenje, izvija se siva, pa padne u oker i zaroni crno. Tek kao nagovještaj savezništva, kiša. Zakratko. Mazno.

Njezina ruka obuhvaća moju.

A Rotterdam rastvara svoje nebo nad beskrajem luke. Slučajni čimbenik boje u sedmoluku duge iznad Hotela New York.

Pokušavam natočiti Duvel. Onako kako Ona voli. Izravno. Snažno. Bez međutka pjene. Za trenutak se gledamo očima potpunih stranaca koji se mutno prisjećaju davne epizode, zaboravljenih imena, mjesta, s prešućenom psovkom upućenom trenutku koji nam ne dopušta podsjetnik na naše poznanstvo. Drevno poznanstvo bića koja su jednom bila jedno. Sričemo svoje historije sporim gutljajima, plavkastim fragmentima dima cigarete, pogledima žamora oko nas. Svakim izgovorenim glasom brojim pjege na Njezinom licu, uspomene smijeha oko očiju, slijedim linije maskare, pulsiram širenjem Njezinih zjenica. A riječi plešu... plešu... plešu... Spojenih torza, prepletenih prstiju u ugodnoj toplini dlana, zadrhtaju neplaniranog dodira bedara, u plahom lahoru kralješnicom, kapljom koja odnosi sublimat treptaja niz vrat, s usnom na madežu...

Metamorfoza.

Preobražaj.

Njezin odraz drijema u prozoru noćnoga vlaka, u točki koja udaljenim krijesnicama gradova spaja zakrivljenje planete s vječnošću. Pleše i u snu. Grudi joj prate ritam kojeg još ne čujem, ali slutim u prigušenim pragovima željeznice. Ona zna gdje je naša postaja i zna kada treba sići. Gledam ju i sanjam da ovo putovanje ne prestaje. Da ubrzava. Brže i brže. Još brže. Da prestižem svjetlost i savijam vrijeme u Escherov Slap, pa tada neka teče, tada neka mi iscrtava bore Moebiusovom vrpcom! Tada neka me poziva na izlaz četrdeset i dva, neka tada najavi let četiri stotine pedeset i jedan! Ne prekosutra...

Ne prekosutra...

U sobi rasvijetljenoj neprozirom neba kroz odmaknutu zavjesu, Ona me, prestravljeno raspršenog crvenim platnom posteljine, prisjeća zagrljaja. Njezina kosa na mom obrazu ispisuje dvije riječi u samo meni vidljiv tatoo, tajnu poruku koja postaje jutarnjom molitvom, večernicom svakog novog dana. Bezglasno izgovaram laudu svim svojim prolomima, povodnju dobrog zla što me razorio i doplavio ovdje, na obale Njezine sjene, i dopustio da lutam usnut. Slomljen. Nov.

Na nebu iznad grada, jedna zvijezda.
Daleka.
Ugasla, možda.

Rubikon.

Daleko.

Iza mojih leđa.

isuse, bože, kaj ti voliš pisati.....

Kič i šund. Sve se ovo moglo napisati u trideset puta manje riječi, bez suvišnih larpurlartističkih izražaja koji zaista nemaju nikakve svrhe.

ja nebum niš napisal.
zezal sam se:)

kae fors. tip baš ima potencijala. :) hm. preobražaj. metamorfoza. pogledaj si "Goli ručak" na teveu. :)

daj nemoj me hvaliti kad me ne poznaš:)

Potencijal se odražava u izričaju, a ne u kićenju besmisla.

kae fors?! otkud znas sta (tko) ga pokrece, otkuda zelja za kicenjem,..
uostalom kompozicija je skladna,pjesnicka, dnevnicka,. nosi dozivljaj u sebi,. nama koji mozda neznamo tako ili koji imamo drugaciji izricaj moze se uciniti takvim (kicenim) ili nam mozda fali dozivljaj necega (kao sto illeana kaze) sto takvo sta pokrece,..
u svakom slucaju ne treba pljuvati po tome!

samo naprijed vodenkonjukljasti prijatelju:D

:)

Raspodjeljena ezoterična radost. Definitivno :)