NESRETNO DJETINJSTVO

Želio bih umrijeti mirno i u snu kao moj djed, a ne vrišteći u panici kao putnici u njegovom autobusu...
Ima i u tome istine, nije da nema.Samo, moja su razmišljanja zajedno sa pogledima na svijet totalno oprečna mnogim "normalnim i dragim" ljudima koji spadaju u kategoriju onih "šuti i kenjaj".Mora da sam negdje davno u djetinjstvu teško patio a sad se toga ni ne sjećam  :)
Krenimo, dakle redom...
Nedavno sam bio na jednom sprovodu i bilo bi čisto logično da sam barem lošom glumom ostavio utisak kulturnog mladića koji je došao odati počast preminulom...Ali, ne...pri samom dolasku na groblje sjetio sam se filma "Bal vampira ili oprostite, ali vaši su zubi u mome vratu".Hahahahaaha! Pa kak sad da čovjek ostane ozbiljan.Na sprovod sam došao sa polu-bolnom i kretenskom grimasom kao da su me ispikale ose, dok mi se pritom po glavi motalo što bih sve trebao nekome izgovoriti da ispadnem "ok".I tad mi na pamet padnu one spasonosne rečenice: "Ah, šta ti je čovjek","Bolest ne pita" ili ona najjača "Gle kolko se dugo nismo vidli a sad se srećemo baš u ovako tužnim situacijama".Ma, strahota...stra ho ta.I opet me po glavi šora onaj famozni reklamni slogan jednog pogrebnog poduzeća iz 70-tih godina: "Vi samo umrite, ostalo je naša briga" ili naziv kafića u blizini Mirogoja "Veseli mrtvac".Užas jedan! No, dobro...završio je i taj gadni trenutak i svi se vuku doma ko puževi i pokušavaju utrpati nekome u auto, a ja se svinjski slažem da sam došao pješice ne bih li nabio kondiciju i nadisao se svježeg mrtvačkog zraka.
I sad treba čekati da se svi pokupe s autima.Ali,drek-naravno da uvijek mora ostati neki stari slinavac koji se na sprovodima uvijek pojavi kao komentator vremena ili samog čina ukopa, u stilu: "jooooooj, jadan...ali bar mu je vreme bilo lepo" ili "joj,bil je velki sprovod...nema kaj! ".I sad se tak jedna stara babuskara pokušala utrpati u moj prekrasni auto i kaj da delam?Velim ja samom sebi-ok, napravit ćeš dobro djelo.Naravno da se na prvom semaforu stari šišmiš sjetio da je 10.04.1941. u Zagrebu (u odsutnosti Poglavnika) pukovnik Slavko Kvaternik proglasio legendarnu nam dragu NDH i to kak je onda bilo lepo, pa da je ona bila v ustaškoj mladeži i da je njezin Mirkec "tak lepo zgledal v onoj crnoj uniformi".Hvataju me užasi, želim pobjeći daleko, daleko...puno dalje od NDH i Zagreba 40-tih, 50-tih , 60-tih i 70-tih, ali mi nema spasa.Na kraju se opraštam sa dragom bakicom koja me se ipak "setila još dok sam bil ovak mali" i kojoj sam hital petarde kroz prozor i pišal po tulipanima.a kaj ćeš...život.Jebiga. :)

bar ti nije dosadno...