...

~ osuđeni tu gdje jesmo ~

ovdje u ovim povješanim sobama u svijetu od
betona
ti i ja prepušteni sebi šutimo, dugo šutimo
ne snažne žarulje već naši pogledi otkrivaju nas
do kosti do iza uma nepoimanja
znamo koliko nam je još po prilici ostalo vremena
ali zjenice ti zatitraju u inat zbivanju
i tijelima koja će se mučiti
u onoj drugoj sobi kamo ja ne mogu
ti sušiš obraz dlanovima
pribereš se da bi se neuplakana pojavila na
vratima i
prišla mi s osmjehom kao uzdignutim cvijetom…
…

( Možda zapravo što ne volim jesen. Ti koji čekaš njene žute prste da te miluju.
Ne volim kad liju kiše. Šutiš i sklapaš vjeđe kako bi se odmorile na tvojim kapcima.
I to što se oluja probija. Ostavlja te ravnodušnim.
Kao da je hladno ono što te otapa. )

…
i sve to, ah, sve to
ali ti mi u sobu ponovo unosiš osmijeh
premda sve o njemu znaš i znaš da i ja znam
ne to više nije tvoja hrabrost to je prkos opstanak
svoje lice priklanjaš mome i ono me obasjava
te bivamo tako sjajni kratkotrajni kao leptiri
do zadnjeg drhtaja svijetli zbog osmjeha
koji je jedini koji je ljudski i najjači
u svemu ovome..

Ali zivjeti s prirodom i voljeti je... I u hladnim kisama jesenjim i olujama ima nesto lijepo... vidis to kad se zblizis s njima... I dalje je sve u pokretu, lako je prepoznati, u tome je ljepota... Ljubim je i ucim od nje, pokusavam shvacati, u njenoj studeni ima svjetlosti, munje nad velikim jezerom i morem ubrizgavaju energiju plus, dises punim plucima. Sve je tako ostro i opasno samo na prvi pogled... Kao kad vjetar izmakne pistu laganoj Cesni, pa moras ponovo... ples sa vjetrom... na svakom koraku Priroda pruza LJubav...

:)

Pozdrav :)... ovo je tak dobro ispalo kao da si pisala u Firefox-u :)... zezam naravno... ah te tri točkice, ne mogu ih se nikako riješit' :-)*