The truth, the whole truth...

Moje stanje uma 11.12.1999? Dakako crnilo, ali ne zato jer je umro Otac Domovine(TM)... ne. Završila je jedna divna ljubav i prešla u fazu inercije prije nego konačno umre. Da, kao i svaka velika ljubav umirala je u mukama... dugo... dugo... predugo, ali to sada nije bitno.
Kao svaki prosječni surfer (ovisnik o Internetu?) ja sam prazninu u svoju duši u narednih par mjeseci pokušao ispuniti sa virtualnim prijateljima. ICQ mi je tada bio dosta interesantan, glavni alat. E da, bilo je to davno... davno prije Match-a, davno prije Iskrice, davno prije kada sma još gajio alergiju prema chatu (s pravom!). Onaj tko traži, taj i nađe kažu mudriji od mene. I ja sam pronašao, brucošicu na Ekonomskom. Bila je svako malo na netu, imala dovoljno vremena da piše mailove i to je bilo dovoljno. Dopisivanje je s vremenom preraslo u telefonske razgovore. Ja sam joj pričao o svojim stvarima, ona meni o svojim i tako je to išlo dalje.
Već sam vam rekao da sam dva mjeseca prije nego sam upoznao tu Brucošicu(TM) prekinuo jednu The Vezu(TM). Možda će vam se ovo činiti kao čisto sranje, ali o Brucošici nisam razmišljao na seksualan način nisam ju planirao pojebati niti sam na nju drkao. Trebao mi je frend, promjena scene i scenarija. Ona je bila iz Zagreba i studirala u Zagrebu, a ja sam živio u Nedelišću i studirao u Varaždinu. Nije kraj svijeta, jednom ćemo se vidjeti i upoznati, dok ona položi vozački dovest će se do mene.
Ali bio je tu i drugi mjesec, za neke studente ležerno vrijeme, a za neke pakao na zemlji. te 2000. za mene je to bio ok mjesec pa je dogovor pao da se nađemo u Zagrebu. Pošto nismo razmijenili slike prepoznala bi me po ruksaku, jakni, kosi i konstrukciji. Onda bi otišli u kino. Rekla je da ima nekih problema sa računalom, pa sam ja u ruksak strpao par BUGovih CD-a, instalaciju Windowsa98 i boot disketu od istog OS-a. Na kraju priče ja sam informatičar -- I know my tools. Dok bi oživjeli njezin posrnuli stroj otišli bi nekamo van sa njezinim frendicama i ja bih na izdisaju noći opet busom krenuo doma, sve u jednom danu.
Do tada su se moji posjeti velegradu svodili na jednom godišnji posjet Velesajmu za vrijeme INFO sajma ili neki drugi izvanredni slučaj. Svaki put taka bih došao osjećao bi se kao provincijalac i bio izgubljen više subjektivno nego objektivno, ali ovaj put nije bilo problema jer ću imati vodiča -- nju, Brucošicu.
Krenuo sam iz Varaždina, ali prije toga sam u svojoj omiljenoj cvjećarnici na uglu kod nekadašnjeg Janjeta kupio jedan cvjetni stupić sa ružom, znate onaj sa epruveticom da ruža dulje ostane na životu. Sjeo sam u bus tu subotu i vozio se. Sjećam se jednih zagorskih svatova uz put. Nisam kupio ružu kao romantičnu gestu nego kao gestu -- I come in peace.
Napravio sam ipak jednu logističku pogrešku. U ono vrijeme još nisam bio tehnološki napredan što se mobilne telefonije tiče, a telefonska kartica je koju sam imao u džepu imala je samo dva ili možda jedan impuls.
Sjahao sam s busa i okrenuo se oko sebe na dolaznom peronu. Pogled mi se nije sreo sa ničijim pogledom. Krenem malo gore, malo dole. jasno vam je da u tim trenucima sekunde izgledaju kao sati, a minute su beskonačne. Imam samo dva impulsa, ako ju nazovem sada doma ona je otišla to mi ne pomaže. Kako ću nazvati prijevoz do doma iz Varaždina kad se vratim? Hm... da evo jedne cure nekih par metara dalje... krenem prema njoj opet u nadi pogleda. Čekala je nekog drugog. Sekunde kao sati. Što ako se ne bude pojavila. Tek mi je tada ta misao sinula u glavi.
Milostiva se smilovala i prozborila moje ime. Wau, pa to je bila ona mala koja je sjedila na klupi dolaznog perona, buljila u mobitel i valjda frendici slala prve dojmove o meni. O happy day! STRIKE ONE!
Krenuli smo po gradu, nemam pojma kojim putem. Pričali smo, istina nekako usiljeno i uz malu dozu ironije ali smo pričali. Valjda trema. Nije bilo ni traga onoj prisnosti prijatelja kao preko telefona. I kaj sad pitala me ona? Ja ju gledam u čudu, pa zar nismo dogovorili? Nekako smo došli do Jelačića. Po karte za kino (Američka pita ;-), kao teenagerski prikladno) neko staro. Možda je bilo na Ilici, uđe se u neko dvorište pa tek onda u kino. Imali smo vremena prije projekcije pa je trebalo nekako potrošiti vrijeme? Dobro, idemo na sladoled. McDonalds ima OK sladoled, super. To je za mene bilo otkrivenje - provincijalac. Stojimo mi u redu, kad mala kaže naruči ti sladoled za sebe ja sam jela. Zašto smo onda uopće išli na sladoled? Hm, STRIKE TWO! Ne moram niti reći da je mala malo-malo pa buljila u taj svoj mobitel, ah blagodati SMS tehnologije.
Prenemaganje je bilo očito, razočaranje također, a ja? Ja i moj zeleni out-dated Diesel ruksak. Izgledali smo kao Englezi u New Yorku i tako se osjećali. Treba poći, počet će film. Već su ljudi napunili dvoranu, bile su intro špice, najave. Mrak je na moje oči djelovao pogubno i oči su mi se sporo navikavale. Dok su se naviknule ja sam shvatio da u stvari pratim nekog penziča, a da me mala gleda kao debila tri sjedala dalje. Mala i mali debil, koji smo mi duo.
Kroz glavu mi je prostrujala misao - koje su ljudi svinje sa svim tim kokicama i ostalim sranjem. Kvaka je u tome što je u čakovečkom kinu zabranjeno konzumiranje hrane i pića. Ali ono nije klasično kino.
Završio je film, upalili su se mobiteli. Dok smo hodali Ilicom zaključeno je da je zvala mama i da treba neodgodivo ići na neku večeru. Budeš znao kao se vratiti do autobusne? Sa nevjericom sam ju pogledao i odgovorio da nek' samo ona ide, ja ću se već snaći. Ludilo zar ne? STRIKE THREE! YOU'R OUT!
Sjećam se sudaranja sa poznanicom iz Čakovca na Kvatriću. Naime mala me samaritanka odvela na Kvatrić i pokazala mi PETICU prije nego se izgubila. Srušio se još jedan svijet iluzija u tom trenu. Osjećaj je bio neponovljiv i ne bih ga želio doživjeti ponovno ako je ikako moguće. Vratio sam se doma, a onaj cvjetni stupić sada već posušen i izblijedio još je uvijek kod mene doma. Eto baš sam ovaj vikend dok sam bio doma primijetio da ga je mama stavila u vazicu kraj telefona. On je sitni reminder i u 2003. godini da sam odavno postao prestar da me klinci dušom i tijelom zajebavaju i da mi trate vrijeme. On je reminder da je dobro sve nepoznanice pretvoriti u poznanice prije nego utopistički pokušate cyber poznanstvo u real life poznanstvo. Ne uspijeva baš, ali nada postoji.
Sada hodam na posao sa Kvatrića, svaki dan peticom prema križanju Savske i Vukovarske. Ponekad kupim koji cvijet po potrebi na uglu gdje sam se sudario sa poznanicom. Brucošicu ne bih mogao prepoznati u ovoj gomili rulje. Ne znam joj više ni formu ni broj. Ah da... sljedeći dan nakon našeg susreta mi se javila mailom. Uspjela se nekako izvuči sa dosadne večere, pa je otišla u Saloon sa frendicama i bilo je super. ;-)
Ja sada znam nešt' malo više nego onda. Kina na cvjetnom su mi čist OK, a sladoled u Mileniumu najbolji u gradu. Eto, jedino što vas sada molim je sve ovo uzmete ozbiljno u obzir, sve web logove, moj profil, činjenicu da nisam zgodan jer čete u suprotnom tratiti moje vrijeme, a posljedice bi mogle biti vrlo nepredvidive. Na sreću većinu tratitelja nakon 8 godina surf staža već dobro prepoznajem, ali i dalje usavršavam shit filter.
Uz zvukove Protection grupe Massive Attack lansiram vam jedan laku noć!
 
C.H.A.O.S.