NESRETNO DJETINJSTVO

Osnovnu školu sam počeo pohađati tamo negdje iljadu devecto osamdesete godine, tojest u vrijeme kada je umro naš voljeni predcjednik.Odmah su nas umotali u crvene marame i plave ogavne kapice koje su izgledale kao stisnute šajkače, samo druge boje.Na čelendaru su nam lupili petokraku zvijezdu i to nas je trebalo činiti pravim pionirima i budućim osloncem za našu socijalističku federativnu zajednicu.
Bilo je to krasno doba "Gringo" prašaka za razrijeđivanje,"Jaffa-cakesa","Medenih srca",prvih "emgejaca" i "Austrocracker" petardi.Tad sam dobio i svoje prve "Mungosice" i bio najveći frajer na školi osim onih žicara koji su furali razvaljene "zepe" i "fuk-federe".Bio sam prekrasno i nadasve inteligentno dijete, inteligentno u toj mjeri da sam čak dobio i svoju posebnu klupu i produženu nastavu skoro svakog dana.
Dlakava kuharica teta Slavica nasilu nas je šopala sa smrdljivim grizom iz plavih plastičnih čaša i šnitama smrdljivog sira nepoznatog proizvođača utisnutim u šnitu još smrdljivijeg kruha proizvedenog u "Zagrebačkim pekarama".Tu i tamo je obroku pridodan i dio mesa jer se u kruhu nerijetko mogao naći neki veseli nametnik koji uglavnom nije preživio visoke temperature krušnih peći.
Naobrazba mi je bila presavršena jer su većinu "drugarica i drugova" sačinjavali prvoborci i prvoborke iz NOB-a.Edukativne metode bile su stvarno krajnje pedagoške: šamaranje,povlačenje za zulufe,magareća klupa,klečanje na staklu,lizanje pisoara i kopanje graba za neposlušne usred školskog voćnjaka samo su neka od veselja koja su prošaravala moje veselo djetinjstvo u osnovnoj školi.
Tako potkovan znanjem, došao sam u srednju školu gdje sam odmah po zidu počeo lijepiti slike Josipa Vrhovca i Ante Markovića, našeg spasitelja koji je čarolijom iz jedne amrke napravio 4 dinara.Ali ni dan-danas ne znam zašto su me sva djeca u srednjoj izbjegavala kada sam drugove profesore pozdravljao sa "zdravo".Ma, tko će ga znat...valjda su bili isfrustrirani već nečim...
Danas sam stasao u naočitog mladića sa čvrstim uvjerenjima i oštrim političkim stavovima i ne dozvoljavam da mi itko kenja o bilo čemu.Na ruci imam istetoviran srp i čekić, nosim "Ponosove" i "Pletenina" pulovere i crne samterice, što me čini vrlo modernim i drukčijim od ostalih.Naročito me simpatiziraju susjedi iz druge zgrade koja je krajem 60-tih bila građena isključivo za vojna lica tadašnje JNA.Nakon što sam se izgradio u ličnost, ostaje mi još samo da se oženim za neku istomišljenicu s kojom ću podizati obitelj u marksističkom duhu i bratski dijeliti sve nedaće surovog života.Eto, to sam ja...

opet pizdiš bezveze........

ja bi se poslije te priče osjećo star ko metuzalem.

:-))))) ha,ha,ha,ha pa ti si rođen puno prije nego nšto si napisao, jer si 1980 već bio pravi momak :-))) Nemoj mi zamjeriti, stvarno su ti snmješne ove priče..