kolko?
nas mogu tudja ocekivanja zagusit?
puno, mislim.
a opet, kolko smo sami krivi kaj to damo?
kolko se mozemo othrvat tom filingu da nas drugi svojim ocekivanjima tisti?
mislim da je onaj grceviti obrana-princip kojim se branimo kad netko 'zadire u nase granice' zapravo osjecaj nedostatka povjerenja u drugog. zato ga 'pustamo' da ide svojim putem, rekavsi - tebi treba drugo. zasto nemoc imat povjerenja da ce sam odlucit. kad i ako, i sto? i tako...?
uh.
25.09.2005. u 20:57 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
ovo je sve dakako vezano uz pricu o obitelji otprije... no uglavnom sto sam htio reci, da, dobro je znati sto svatko ocekuje, a opet, ocekivanja se trebaju stvarati na temeljima nekim... kak lijepo rekose u prici o team buildingu.
Autor: prilagodjen | 25.09.2005. u 21:44 | opcije
Svako očekivanje je gušenje, ponajprije sebe. :-)
Autor: Diana_edis | 25.09.2005. u 21:58 | opcije
mudro :)) ocekivanja su opcenito velki zez.
Autor: prilagodjen | 25.09.2005. u 22:01 | opcije
Svaki osjećaj nepovjerenja prema drugome je osobni strah. Pa tako i svako očekivanje je dobra podloga za razočaranje.
Autor: Diana_edis | 25.09.2005. u 22:09 | opcije
mhm ne bih bas sasvim tako: nepovjerenje prema drugome itekako moze doci _zbog_ ocekivanja. cesce nekog vlastitog ...
Autor: prilagodjen | 25.09.2005. u 22:26 | opcije
je, bitna je komunikacija... imas praf.
Autor: prilagodjen | 25.09.2005. u 22:46 | opcije
tuđa očekivanja zagušuju onoga koji očekuje. Komunikacija je početna faza za oslobađanje svakog gušenja, ak se već prije ne uguši. :-)
Autor: Diana_edis | 25.09.2005. u 22:46 | opcije