sumnja
imala sam potrebu da ispričam svoju životnu priču,al' realno gledajući:čemu,zar je to uopće potrebno?
Možda nisam u stanju da je promijenim a možda je daleko iza mene…vjerojatno je bolje da je zaboravim i krenem tim novim putem koji mi tako neobično zrači radošću i životnom puninom…još uvijek ne shvaćam što me to koči s vremena na vrijeme odakle se sva ta surova sumnja budi….ponekad kao da to nisu moje misli,kao da se nešto uvuklo u te vijuge i prosipa sumnju baš kao da je dobrodošla…..
proganja me,živcira me…a opet se ponekad uhvatim na djelu-kao da uživam razmišljati o njemu i svoj boli koju mi je nanio,a koje do nedavno nisam bila ni svjesna…gušila sam se u njoj kao da je najslađe voće koje sam ikad kušala i uživala u svakom zalogaju a onda odjednom kao da je u trenutku sagnjilo i pružilo mi samo opori okus koji još i dan danas osjećam na jeziku….i kažem vam živcira me al' isto tako mi i nedostaje…
ne želim razmišljati o ljubavi…
05.10.2005. u 23:41 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar