Pogled iznad tipkovnice

(još jednom)…
 
A ja ponekad mislim da te imam,
pa se sjetim da te nemam,
pa se tješim da ću te imat,
zatim shvatim da je to san.
Pa te mrzim!
Pa te volim!
Toliko toga ti želim reći,
a ne mogu ni riječi izustiti.
Prisjećam se kada sam te imala,
da li sam te uistinu ikada imala?!?
Bila bih sretna da imam samu sebe,
ali ni to nemam!
A TI meni si se darovao,
A JA «guba», neću da tebe – tebi vratim…
 
Čekam da se malo smirim, da osjećaji splasnu, da srce jednakim otkucajem počne udarati, da nestanu trnci što me tako divlje bodu svugdje po tijelu. Čekam tako nijema, svakog dana, do kasno u noć, kad oči otvorene gledaju mrak, gledaju u san, kad tijelo drhti pred slikom, koja se odvija ispred očiju, kad tijelo ukočeno, nepomično leži, hladno u ugrijanom krevetu, jer san je zbilja. Želim svoj glas nazad. Ne želim ove grčeve u trbuhu. Sabrati misli, složiti ih tako da stvorim jednu cjelinu, teško mi je sad. Danima sam zapisivala, na sad već zgužvanim papirićima, riječi koje su opisivale moje osjećaje, osjećaje što mi ih je On dao. Zgužvani papirići sad su ispred mene, između monitora i tastature na kojoj divlje klapam, jer htjela bih se isprazniti, htjela bi disati normalno, sad je sve ubrzano, sad je sve tako bolno. Sama sam to tražila. Znam da moram biti jasnija, da bi me Vi nevini civili shvatili, da bi razumjeli svako moje ispisano slovo. Riječi te koje ne mirišu, riječi te težak su teret. Sad želim pisati, izbaciti sve to van iz sebe. Sad želim priznati javnosti, jer znam da ću tako priznati i sama sebi, onu Iskricu na Iskrici, što smo je istovremeno, obostrano, dotakli Ja i On.
Pišem priču s naslovom «Nenadana», dodala bi još riječ koju većina množine često koristi, riječ koja je zbog silnog spomena postala ofucana, istrošena, praznovjerna, u mnogim očima, riječ ta zove se «Ljubav». Ljubav koju nisam dodala u naslov, već je želim ispisati tu u samom središtu priče, jer riječ ta nije beznačajna, osjeti «ljubav» u svakoj mojoj riječi, pa čak i u onoj neispisanoj, osjeti «ljubav» među razmakom, u zarezu, pa i u navodniku. I nije naslov slučajno takav. Usudila sam se spojiti moje i njegovo ime…Nenad i Ana… Usudila sam se, još samo jednom, zbog ove priče, priče koja će ostati nedovršena, priče u kojoj će on prepoznati sebe, nas.
Nije mi do nagrade, nije do nikakve slave. Pročitat ću sama sebe, kad završim pisati, iako znam da se neću dovršiti, jer kraja nema. Sve dok živimo Ja i On, iako je mrtvo «Mi», živa je i sama priča koja kraja nema. Kad umrem Ja, kad umre On, živjet ćemo Mi, u dovršenoj priči sa sretnim završetkom. 
Teško je kad shvatiš da se zbog jedne igre u virtualnom svijetu, promijenila cijela atmosfera u realnosti. Nesvjesno, a opet namjerno, odlazila sam u taj virtualni svijet zbog njega. Isključivala stvarnost oko sebe, dok sam se spajala, prislonivši se sa dvije zdrave ruke na tu digitalnu žicu, dok su moje noge čvrsto stajale na drugoj adresi. Rastrgana, na dvije strane, lutala sam tako, živjela dvostruki život. Igrala se kao malo dijete. Zaprljala se u toj igri, igri bez vode i zemlje, bez blata. Ranila samu sebe i njega u toj igri, igri bez noža, bez pištolja. Začarala njegovo srce bez moči čarobnog štapića, već s nekoliko mišjih klikova. Sad tražim lijek, tražim protuotrov, da odzdravim njega, da izliječim sve njegove boli. Sad molim, ne za sebe, iako je glupo kažnjavati se poslije svega, jer nema smisla. Sad molim za njegov mir, molim za zdravlje njegove duše. Još uvijek njegovo srce leži na mom dlanu, puhnut ću u njega, jednom, puhnut toplim dahom, puhnut svu svoju ljubav na njegovo srce, jer jedino tako mogu ga otopit, da ponovno počne kucati, da bude živo i zdravo, za neku drugu spremno, za neku drugu ženu, koja će to zaslužiti, više od mene.
I znam da ću ispast smiješna, kad kažem da je sudbina htjela da ga upoznam, da nas je sudbina spojila, ali vjerujem da je tako, iako sam do jučer vjerovala u slučajnost. Sad znam da ništa nije slučajno, sad znam da je sve s razlogom.
Nije me briga za druge, nije mi važno što drugi misle, iako znam da se većina našla u sličnoj situaciji. Znam da će većina, čitajući me, misliti da pričam njihovu ili tuđu priču. Znam da ima i nevjernika. Ma nije me briga! Eto, opet uhvatih sebe, kako odlutah, skrenuh s teme. Teško je pisati, jer nije da samo pišem, već osjećam toliko toga i kidam se pri svakoj pomisli na tebe, kao jedan list u cijelosti, sad već rastrgana na dva dijela, teško se sastaviti, ali ne želim više biti dvolična, ni sebična i barem jednom, samo zbog tebe, jer zaslužio si, barem jednom ću pokušati, iako znam da su ovo samo riječi i da su daleko od djela, ali… Barem jednom ću bit TEBIČNA!!!
Oprosti mi što sam se poigrala s tvojim srcem. Oprosti mi što sam tako ljigavo pljunula na cijelog tebe. Vjerojatno ću ofucati ovu riječ «oprosti», ali ne znam kako da te vratim tebi, jer mene ne mogu dati tebi. Dala sam se drugom. Obećala drugom. Jer tako lakše je. I priznajem tu pred svima da sam kukavica, priznajem da nemam hrabrosti za «ljubav», snage za samu sebe, sreću za tebe. Nisam škrta. Ispadam skupa. Uklapam se u svijetu u kojem ništa nije besplatno, u svijetu u kojem sve košta. Koštala sam te srca. Evo ja plaćam svojom dušom, što je iznosim ovim riječima, nek' do kraja života budem samo hladno tijelo, hladno krvavo tijelo, hladno raspadnuto tijelo i nek' tako sama hodam, sama sa svojom crnom sjenom, toplim ulicama, šarenim gradom, među dobrim ljudima, jer tada, boljet će najjače, najviše, zbog neuklapanja u takvu okolinu.
Ovo mi je škola…jednom je netko rekao… Neću filozofiju u ovoj priči, jer toga je bilo previše između mene i tebe. Ne znam ništa o tebi, ne znaš ništa o meni, toliko puta smo si to rekli. Iako smo se, svjesno jedno drugom otvarali kroz priče te, stosatne priče koje smo vodili  svakog dana, tih mjeseci. Pokušala sam nekoliko puta prekinuti sve to što se odvijalo među nama. Pokušala sam svom snagom. Pokušala razumom. Borila se u sebi, sama sa sobom. Mrzim sebe, jer razum i srce nisu jedno. Rekao si mnogo puta da imam «genijalni um», znam da mi se nisi rugao, možda samo ljutio, jer se nisam prepustila, jer se nisam zanijela, jer nisam slušala svoje srce. Znam da ćeš sumnjati u moju ljubav, u mene, u ove riječi. Jer do sada ti nisam ničim dokazala suprotno. Oprosti što i sad nisam u stanju. I nisu krivi podivljali hormoni, ni ovo zgužvano vrijeme, možda samo svijet u kojem živimo Ja i Ti, jer taj svijet je digitalni svijet, u kojem nema ničeg živog, stvarnog, digitalni svijet bez boje, mirisa, okusa, svijet kojeg ne možeš dotaknuti, uhvatiti, zagrliti, ali i svijet kojeg osjećamo na sebi, svijet koji nam se rapidno uvukao pod kožu, zabio u kost, ostavio ožiljak. Teško je pobjeći iz njega. Zarazi i onog najzdravijeg čovjeka, imunog na sve bolesti. Jednom će se netko sjetiti i osnovati komunu za sve zaražene ovisnike digitalnog svijeta, sigurna sam da će zaraditi i obogatiti se s tom ustanovom. Problem je što manjina priznaje, a samo je jednina svjesna bolesti tj. zaraze. Opet odlutah! Na trenutak! Jer drugog lijeka nemam za sebe, i nekako mi je lakše kad skrenem s puta i nađem se u rješivom labirintu. Htjela bih ti toliko toga još reći, nazvati te, da ti čujem glas, da čujem kako izgovaraš moje ime. Htjela bih! Mučiti te! Opet! NE!!! Znam, ovakve kao što sam ja, nekada su kamenovali ili na lomaču palili. Možda bi to bilo jedino rješenje, kako da uništimo zajedno Ja i Ti ovu Vješticu u meni?!?
Zaustavit ću se sad. Prekinuti samu sebe. Moram! Želim! Neka ova nenadana priča bude pročitana bez suza, jer dovoljno je isplakano dok je pisano. Ne želim da se ove ispisane riječi ocjenjuju. Niti se natječem za ispričanu najsočniju, najmoćniju priču. Jedinu nagradu koju želim, oprosti mi što na samom kraju ponovno bivam sebična, jedinu nagradu koju želim, su tvoje oči, je tvoj pogled dok budeš čitao ovu priču, prepoznavajući sebe u svakom ispisanom slovu. O.M.Š.T.J.U.V.N.N.S.
 
NE NASTAVLJA SE!!!
 
…priča za Iskrice na Iskrici…

DA! bilo je i vrijeme...

Najbolje stvari izlaze iz bola!

Vjerojatno cu na svaki vas komentar reci samo "DA!", jer nesto drugo se ne bi uklopilo...

definiraj to tvoje "nenadano"?!?

charlize zar stvarno ne znas reci "ne":-)

sith, zar si mislio da sam propali slucaj?!? Zar si uopce nesto mislio o meni:))?!?

miho, DA!:))

sith, NE:) želim se odviknut od seksa, hm, seks je zdrav i treba reci DA seksu:))...a tzar, hm, DA moja prica je mocna i socna, ali jebes pricu, sorry na kocijaskom rijecniku, prica je sitna zato nije bitna...

pitalica; DA, misli to vecina, samo ista ta vecina rekla je NE tome sto misli, i nasla se u prici koju sam ja ispricala...

sith, mozda ovo nije ni mjesto ni vrijeme, ali sad bi ja tebe natjerala da meni jednoj cistokrvnoj dalmatinki, umjetnoj plavusi, objasnis razliku izmedu normalnog i pretjeranog seksa?!?:))

i car voli charlizu:-))siguran sam

pitalice pisat cu ja i dalje, ne ovakvog žanra storije, jer, ma nije uopce vazno zasto necu ovako pisati, pisat cu...:)) tzar, jebi ga...Serem ali samo zato jer volim srat iako kako ponekad ta sranje smrde, toliko jako, da se ugusim...no, zemem bronhi, pa lakse disem:))

postoji li uopce normalan sex..sta je to?ono sto je meni normalno ne mora biti tebi..i obratnoa sta je pretjerani??

sith, hm, razlikujes li ti uopce seks od vodenja ljubavi, jer ovo sto si ti nabrojio i ubrojio i spojio dusu i tijelo je vodenje ljubavi, a zna se da vodenje ljubavi imam samo male veze sa seksom, sa cistim seksom,... jebate zar sam ja jedina ovdje koja se navukla toliko na seks?!? Zar sam ja jedina opsjednuta seksom, znam sad cete mi solit pamt, da su zapravo moje price vezane samo za seks, da, upravu ste...ali, ustvari nema ali...jer po tzar-u cu pocet srat, ak onastavim...:)) miho, seks je seks,...za ostale; glupo ga je razdvajati, odvajati, pribrajati necemu, seks je seks, jedan, ali na 438047207402375430 nacina:))...

sith, pusa, a gdje?!? gdje da je smjestim ili mi prepustas izbor?!?:))

Svejedno, jer seks opet bude samo seks, koliko god svjetlosnih godina bilo između, seks bijese na pocetku, seks ostade i na kraju, a svjetlosne godine nek budu ono ...Volim te... dok svrsavam, a svjetlosne godine nek budu i one...okovane ruke, dok sam licem naslonjena na zid, a straga me jebu petorica...:)) Ovi komentari stvarno ne pripadaju ovakvoj prici, stoga prekidam, ne bjezim, citamo se...Gustajte!

čitao sam ovo dva puta,i komentare..i nešto vam moram reći..postoje blogovi koji ne zahtijevaju komentar,blogovi koji sve govore sami..ovo je jedan od takvih,previše osoban i privatan da bi bilo što rečeno u njemu bilo podložno komentaru..Charlize,hvala..i good luck..

"searching for amy",to je tvoj film...nadam se da ćeš znati izbjeći tužan kraj sa filma.:-)))

.. bravo lon, full si u pravu... kao i obicno, komentatori su zabrijali na ono sto im je razumljivije tj. ono oko cega ne treba puno razmisljati.. sex i sexualne apetite/afinitete .... a autorici... - , u svakom takvom odnosu, odgovornost je podijeljena, krivnja nije ni tvoja ni njegova... odgovaralo vam je to sto imate i bili ste svjesni mogucih raspleta... vjerujem da ste oboje kroz glavu provukli milion scenarija o svrsishodnosti vase "veze" i pomirili se sa svakom varijantom .. zato ne trazi krivca, krivac je nebitan, ne osjecaj se lose zbog toga sto ga vracas njemu... jer, ovo je trenutak samo, mozda vec sutra biti ce drugacije... mozda...

ako postoji zadovoljstvo koje ti net moze pruziti, to je radi ovakvih situacija.. Bilo da smo sretni bilo da smo tuzni ovdje cemo naci ljude koji citaju, razumiju , pomazu svojim prisustvom, drustvom, uveseljavaju ili oslikavaju svojim misljenjem drugaciju perspektivu, otvaraju razlicite poglede na istu situaciju i u svakom slucaju...... nismo sami...

Ross,znam da nisi čitao,ali kad se odmoriš pročitaj obavezno,znam da će ti biti jasno..

nemam rijeci... samo jednu - PREKRASNO!

nažalost, znam kako se osjećaš, tj. kako se on osjeća...

Pitala si me komentar, onaj dan, kad nisam mogo jer me rasturila Ona 2.prica...
sad, nakon svega...
samo:
RAZUMIJEM
I
NERAZUMIJEM!
PRIHVAĆAM TVOJU VOLJU!
V.T.
stavih tvoj antivirus, pa da vidimo...