Saxofon
Sveto mjesto Žnjan. Splitski fukodrom. Južina. Noć. Pun mjesec. Skoro k'o dan. Najbrži valovi razbijaju se o razlokano kamenje. Nekoliko parova sprema se njihati automobile. Negdje iz pravca mora, razliježe se divna glazba. Nešto savršeno lijepo, uhu milo. Tako je zamamna bila svirka, da su parovi zaboravili zašto su došli. Onako, ragolićeni požurili su na obalu. Nježni, čudesni tonovi su ih vukli kao magnet.
Na obali, na jednom kamenu, sjedio je On. Bez križa. Gol. Zlatna brada. Erekcija. Puhao je sax. Posjedali su blizu Njega. Uživalli su. On ih nije primjećivao. Samo je svirao. Preplavilo ih blaženstvo. Neka viša dimenzija čulnosti.
Jedna djevojka, reklo bi se najljepša, prišla mu. Klekla. Noge u moru. Puhala je saks. Svi su se smiješili. Tiho je kružio dim. Povremeno bi neki veći val zapljusnuo curinu guzu. Tisuće malih potočića bi se slijevalo niz njene obline. To je nije ometalo. Publika u transu. Šum mora, umilni zvuci saksofona i curino guglanje stapalo se u savršenu harmoniju.
Iz saksa se začuo čudan zvuk, kao nekakvo pištanje, il' je to bio jecaj?! Djeva je užurbano treskala glavom. Mokra kosa je letala na sve strane. I tad. Nesta čarolije. Više nije bilo svirača ni saxofona. Svjedočio je samo bijeli smješak na licu radosne žene.,,,
09.10.2005. u 17:08 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar