put i povratak

Ugasila je cik u prepunoj pepljari. Drugom rukom zaustavila je njihanje drvene kolijevke, nagnula se nad nju i njezno pokrila plasticnu bebu unutra vunenim pokrivacem do vrata. Legla na sag pored i skvrcila se u fetusnom polozaju.
Usao je i nasao ju na podu. Poznata scena, znao je vec. Ostavio ju je tako, samo je donio neke deke iz ormara kojima ju je pokrio. Otisao u kuhinju i krenuo prirediti neku veceru, ... prekasno. Cuo je otkljucavanje vrata, pretvarao se da ne zna, sjeckao mrkvu nad loncem kad ga je, u bujici rijeci pogodilo u zatiljak. Zveknuo glavom o dignuti poklopac pecnice, krv curnula s lijeva... "Zdravo, tata", presutio je skrgucuci u sebi.
***
Lezala je na podu u fetusnom polozaju kad se vratio. Zato su mu bili dragi ti trenuci u drustvu, gdje bi zaboravljao. Kako se postaje invalid preko noci, nisu razumjeli kad je pisao. (Smjeskao se u sebi gorkasto, i opet ga nece razumjeti, ,samo htjede reci da je DANAS dan invalida. A jos uvijek ga je pogadjalo kako to tako mlado tijelo mora biti gurnuto u strah tom spoznajom!) Digao ju je i odnio do kreveta. Vjerojatno je popila i neke tablete, pomisli. Uzeo je poplun iz ormara i pokrio ju, a onda se i sam ususkao pored nje, njezno se uhvatio njene kose i tako ostao dugo.
***
Kad se vratio, zatekao ju je pored malog, kako ga je jos uvijek zvao. Kako je bilo, pitala bi ga uvijek odsutno, OK rekao bi redovito znajuci da ju to zadovoljava i otisao u svoju sobu na katu. Upalio glasnu glazbu i prevrtao ocima po posterima razmisljajuci o tome hoce li veceras u drustvu s kojim se dogovorio za izlazak u kino uhvatiti i koji njen njemu upucen pogled...? Stari se vratio, cuo ih je kako pricaju da ce malog ostaviti baki za vikend, i kako zele otici u restoran, jos bolje na kakvu rivijeru... Skvrcio se i ostao prazno gledajuci u ono sasvim zeleno drvo pred prozorom.
***
Njihala je kolijevku polako, price su tekle dugo, dugo ...
Dobro je, pomisli, zaspao je.
 

putnice dragi, zar i oko tebe lete mracne sile? cmokic ;*

"Yea though I walk through the valley of death, I will fear no evil: for Thou art with me; Thy rod and Thy staff they comfort me." Psalm 23:4

Putnice neba...jos utrnula se nije luc sto pali one male fenjere nebeske...zato cuvaj ju, ne daj da ju otpuhne iz ruke ti...ovaj vihor zemaljski...

tako me je dirnuo ovaj tekst! kako lako i brzo zaboravljamo, mi, što lako kročimo stepenicama, što vidimo, što umijemo govoriti i misliti....a mnogi se bore za svaki trenutak udisaja života! pogodilo me, eto i zaplakah!

:)