Pogled iznad tipkovnice

Zar mi je potrebna škola tj. diploma za svaki posao koji bi ja htjela raditi?!? Znam da moram imat nekog predznanja kad se upuštam u nešto novo, uostalom kako da budem sigurna u samu sebe i kako da većina bude sigurna u mene, ako ja zabušavam i ako se pravim da znam posao, a zapravo nemam blage veze. Onda me hvata nervoza, pa mi se tresu ruke, koljena klecaju, glas drhti, obrazi rumeni, pogled stakleni, jezik zapliće i potiho u sebi čekam da se raspadnem i u prah pretvorim i sve to zbog srama, kojeg sam si sama servirala ružno na kičastom pladnju, i onda opet sama, na silu sve to pojela, jer tko bi drugi?!? Rekli bi; pokrij se ušima, podvuci rep i sakrij se da te nitko ne vidi. Ja kažem; sve je to za ljude.
Većina radi posao kojeg ne voli. Ja se pitam zašto? Kako netko može godinama radit nešto što ne voli, što mu ne leži, u čemu se ne vidi?!? Mislim da nije opravdanje, a ni neki razlog, kad javno na glas tumače kako se teško živi, kako je problem naći posao, i onda spuste ramenima i pomire se sa nekom njihovom činjenicom da im je u životu dozvoljeno samo životarit. Neki se zabiju u jednu firmu i u njoj provedu trećinu svog života, sve do penzije, a svakog dana nabrajaju jedne te iste rečenice tipa; dosadno mi na poslu; šef je glup, strog, nema on pojma; koliko radim a plaća već godinama ista; slijedeći mjesec su mi obećali promaknuće (slijedećeg mjeseca netko mlađi, zgodniji, ne zasluženo, normalno preko veze dobije tu obećanu fotelju) i tako svake godine jednom obećaju, a nevini civil se drži stare narodne; tko čeka taj i dočeka. Nekima je najvažniji radni staž, da se redovito zbraja, da se svaki radni dan pribroji, hm , pitam se; a što je s prekovremenim radnim satima?!? Da, koja ekstra kunica će biti u plaći. Utješno! Prefrigano! Većina će reći da je za sve kriva država i vlada koja ne funkcionira kako bi zapravo trebala, koja je sebična, koja ne živi i ne radi kao one zapadne države u kojima se točno zna od kada do kada se radi, tko je glavni, tko sporedni, tko smije, tj. svi smiju, gdje je sve dopušteno, ne baš sve legalno, ali se zna što je dozvoljeno, jer sve je to uredno zapisano crno na bijelo, pečaćeno, zapakirano kao gotov proizvod. U tim istim državama nema redova, nema čekanja, i zbog jedne male neljubaznosti prema kupcu, mušteriji, klijentu, pacijentu, dobiješ otkaz. Normalno, s razlogom. Da usporedim takav događaj s istim koji se odvija tu u lijepoj našoj, hm, taj kupac, mušterija, klijent ili pacijent definitivno ne bi bio u pravu, još bi se ispričao u svoje ime, ni kriv ni dužan, osramoćen pred drugima, zaboden nožem u prsa, pogledom oči u oči, napustio bi scenu. Danima bi prepričavao svojim najbližima kako tako nešto nije u redu, tješila bi ga njihova podrška, a onda bi upao u fazu kad bi poslije tih dana, druge dane sam u sebi ponavljao cijeli događaj i na kraju zaključio da možda, ne sigurno nije bio u pravu, jer isto bi postupio da je on bio na službenikovom mjestu. Normalno čovjek više nije normalan.
Sad se moram zaustavit, jer zapravo nisam htjela o tome pisati. Iako volim filozofirati i dramatizirati, no mislim da mi takve stvari baš ne leže kad pišem, jer glava puna zbrkanih misli, prsti prebrzi, a negdje duboko u podsvijesti skriva se ona mala doza erotike, pornografije, koju želim izbaciti van, otisnuti kao pravi trag, bilo gdje. Zbog slučajnosti, sve te moje priče završe na jednom mjestu. Tu na iskrici. Iskreno, meni je svejedno, najvažnije da se ja ispucam tu među ovim tipkama na tastaturi, jer obožavam samu sebe kad tipkam. Znam sad zvučim još i umišljeno. Pitam se zar je to zabranjeno? Ne, nije zabranjeno, već samo kažnjivo. Bilo kako bilo, priču pod ovim naslovom sam započela i dovršit ću je u svom stilu, iako se uvod ne uklapa, brisati ga neću. Zapravo u uvodu sam htjela reći, da sad skratim; ovim mojim pisanjem dozvoljavam sebi malo neozbiljnosti, prepuštam se mašti i upuštam se, iako većini izgleda kao samo jedan posao, kurva bez granica, ja se definitivno dotaknem i uživim u svaki posao (kojeg spomenem u pričama)…No čemu se objašnjavati?!?
 
Spremna!
Spremni?!?
Kamera ide!
 
Želim biti zubarica! Zašto ne?!? Zbog jebene diplome koju nemam?!? Ma daj?!? Školovat se puste godine, zaboravit mladost, izlaske, zabave, tulume, prijatelje, ljubavnike, zbog knjige?!? Ne dolazi u obzir! Tko voli nek' izvoli! Ja ne! Bit ću kurva bez granica, jer samo tako mogu bit zubarica!
Obukla sam se sva u bijelo. Dopuštam si to, jer jedini događaj koji bi mi to dozvolio je moje vlastito vjenčanje, a za taj događaj odabrala sam drugu boju. Osjećam se nevinom u toj bijeloj boji. Nevine su moje misli. Nevine želje. Prljava mašta polako se ispravlja. Ne želim biti takva. Moram izdržati do kraja. Zbog njega. Obećala sam mu, imat ćeš me u toj jebenoj uniformi, imat ćeš me kao svoju zubaricu. Uostalom trudio se čovjek, pa je nabavio neke instrumente, pa čak i zubarsku fotelju. Stavljam te male kockaste crne naočale, bez dioptrije, onako za šminku, da budem profesionalka do kraja. Sama sebi izgledam poput krležice. Rukom iskidam suknju na sebi, da je malo skratim, jer čemu suknja, ako se ne vide moja koljena, moje bedre. Duboki dekolte, naravno. Crni čipkasti grudnjak, definitivno. Još da skinem gaćice i film se može snimati. Ulazim u svijetlo plavu prostoriju. On mirno sjedi na zubarskoj stolici, čeka. Malo sam nervozna, jer ne snalazim se baš među svim tim spravama. No najgore tj. najteže je započeti. Prilazim mu s leđa, prebacujem preko njega zaštitu, u slučaju nekakvog štrcanja krvi i fleka, da ga ne zaprljam. Dozvoljavam sebi na trenutak malo analize. Krupnije građen, srednjih godina muškarac. Tek sa nekoliko sijedih u toj gustoj crnoj kosi. Pune usne. Veliko čelo. Okruglo lice. Ne znam zašto, ali moj pogled zalijepio se na njegovu glavu. I zapravo ostatak tijela nisam ni promotrila, a kamo li ocijenila. Prilazim mu sprijeda. Osjećam da se iznenadio ugledavši me takvu. Zamaskiranu. Njegov pogled mi je rekao da me istog trena želi skinuti i jebati. Bez ikakvog glumatanja. Bez nekog pregleda. Bez priče. Njegov pogled bio je jasan. Palilo me to. Poklonila sam mu smiješak, da ga malo smirim, opustim. Iako sam i na njegovim usnama mogla pročitati koliko su zapravo njegovi hormoni podivljali. Pune usne mijenjale su iz sekunde u sekundu boju. Nisam se suzdržala, polizala sam ih, vrhom jezika. Odmah, kao šlag na početku. Zatim mu ozbiljnim, službenim glasom rekla da otvori usta. Pregled je počeo. Bijeli zubi. Gornji uredni, donji malo iskrivljeni. Definitivno jedan mora van. Ruke mi se tresu dok pripremam injekciju. Čitam s papira kako da to uradim. Na brzinu štrcnem mu u meso tu stvar tj. tvar. I već nakon minut – dvije on mi potvrdi da je počelo djelovati, da su obrazi ukočeni, da su cijele usne utrnute. Sad si moj! Slatko se u sebi smiješim. Skinem sa sebe gornji dio uniforme, podignem suknju i sjednem na njega. Jedva je čekao. Zgrabio je moje guzove, čvrsto. Dao mi je znak da sam sad samo njegova. Ljubila sam njegove utrnute usne. Micao je glavu, nije mi ih dao. Jer me nije osjećao. Baš zbog toga htjela sam ih ljubiti, gristi, čučati, jer mogla bi biti divlja, ne bi ga boljelo, istina ne bi ništa osjećao, ali… Mijesio je moje sise. Izbacio ih iz grudnjaka van. Ispalio je, jer nije mogao čučati moje brade. Divlje sam se smijala. Ljutio se na mene. Pleskao me po licu. Htjela sam skinuti naočale, nije mi dao. Rekao mi da skinem sve sa sebe, a da naočale ostavim, jer me želi jebati samo s njima. Cijela scena odvijala se na toj zubarskoj fotelji, koja je za seks definitivno bila nepravilna. Niti ja mogu na njemu skakat, niti on može mene od straga zadovoljit. Pa kakvu ćemo mi to jebačinu imat, ako su te dvije poze neizvedive?!? Ovo će kratko trajati, proletjelo mi je kroz glavu. Stavio je svoj kurac u moju klizavu pičku. Zabijao ga trzajima, sad polako i nježno pa divlje i surovo. Bio je previše napaljen, htio je da traje, pa je često mijenjao ritam, položaje svog kurca u meni i sami tempo. Htjela sam mu dati jednu injekciju da mu i kurac utrne. Da, bilo bi to divno za moju pičku, jebala bi se satima, on bi mogao dugo, a svršio bi kad injekcija prestane djelovati. Idealno! Ali ipak ne. Moram se zadovoljiti s ovim što imam. Čupao me za kosu, dok sam skakala po njemu. Okrenula sam se i sjela ponovno na njega, ovaj put okrenuta leđima prema njegovom licu. Uhvatio me, grubo objema rukama za guzu i u različitim ritmovima nabijao me na svoj kurac. Sise su u istom to ritmu skakale. Vidjela sam svoju pičku, vidjela sam kako je puni. Palila me cijela ta scena. Stiskala se moja pička, stiskala njega. Držala ga tako čvrsto u grču. Drkala sam kliću cijelo vrijeme. Štrcalo je iz moje pičke. Sokovi su se cijedili sve po zubarskoj stolici. U jednom trenutku zgrabila sam rukom cjevčicu koja ispušta vodu, za ispiranje, naslonila sam je na kliću, voda se cijedila. Šetala sam s tom cjevčicom po svom tijelu. Prala svaki centimetar svoje bijele kože. Izludio je. Osjetila sam kraj. Skinuo me sa sebe. Čučnula sam ispred njega, raširila noge i drkala sama sebi. Rastezao je taj svoj kurac, sad divlje, brzo. Vidjela sam kako mu se trbuh grči, jaja skupljaju. Otvorila sam usta, da mi ih napuni, iznenadio me, štrcao je po mom licu, nije htio usta, štrcao je po mojim naočalama. Nisam ništa vidjela. Oči su me pekle. Iako ne zadovoljena, ipak na kraju zadovoljna, jer bila sam i zubarica…
 
NASTAVLJA SE…