Take Me As I Am

Učinilo  se na tren. Vjetar je zastao u krošnji drveta i šapnuo. Tvoje su ruke  pale oko moga vrata. Sve je stalo. Dah, osjet, moć i titraj. Prilazili su ljudi sućutno me gledajući.
Tražio sam more beskraja da se u njemu sakrijem. Nestanem. Nisam ga našao.
Bubnjala je suha zemlja po drvetu preglasnu muziku. Pomislih, da te ne probude.
Samo da te ne probude.
Netko je susprezao jecaj. Korak i bili bi smo s druge strane ogledala. Ali nismo. Tu smo.
Još će potrajati. Plašt bijelog cvijeća i ja.
 
Gledam na sat. Šuti vrijeme, šutim. Prešutno se mrzimo. Čekam tramvaj.
Djeca se igraju kraj fontane. Buka, žamor, smijeh. Dakle, sada znam, kako to izgleda kada kažu : život dalje teče. Istina je, teče kao rijeka. Silovito, nezaustavljivo.
Ne moli i ne pita. Samo ide.
S nama ili bez nas.
Dokle god sam tu, svaka je pogodba neupitna. Vir nailazi i bez sumnje pokupit će me kao i granje što kupi po putu. Suho i zeleno, zajedno teku do spruda. Do iduće prilike i opet svako na svoju stranu. Jednako, kao što tvoja ruka više nije u mojoj ruci.
U našoj sobi slika iznad kreveta. Gradski akvarel kojeg si davno radila.
Nikada njime zadovoljna. Popravljan , prepravljan. Boje razlivene preko okvira , po zidu , podu, zavjesama. Po mojem licu . Žuta, zelena. Sada je sve savršeno.
Jednako dobro, kao i da nije. Priznaj. Sada ga konačno ne bi mijenjala. 
 

Ovo mi se sviđa :)))

Pljescu... dugo... svi... i sve jace... ustaju... traje... jos pljescu... jos jace... jos traje... na valove... moras izac na bis... jer je savrseno! :)

padam ničice pred vašim pohvalama....:)

Lijepi pozdrav, moram ic! :)

Voda će već oprat boju s lica... a umjetnost nek ostane na zidu :)... pozdrav ;)

Ljepo ...

plašt bijelog cvijeća i ja....