O, Bože

Iako, kao i mnoge druge za koje se drzi da su 'narodne', i ova pjesma ima najvjerovatnije svog kompozitora, ali je nepoznati majstor poput mnogih nestao u anonimnosti a ostavio svoje djelo (Goran Bregovic:'jedina razlika izmedju istocnih i zapadnih umjetnika je da su potonji potpisivali svoje radove.' Link G.B.), da se kao i sve uspjesne 'narodne' i 'namjenske' pjesme onda nastavi izvoditi do kraja svijeta i vijeka. Najvjerovatnije srbijanska (sudeci po sazvucju - izvodila se medjutim, u vecini istocnih krajeva ex-yu), pjesma govori o jednom od kljucih rite-of-passagea - odlasku u vojsku. Sudeci po broju prilika u kojoj se mogla izvoditi, prirodno je postala namjenskim klasikom. Ono, medjutim, sto joj daje puno znacenje nije stvar prilike, nije stvar opjevavanja cina odlaska i ispracanja na sluzenje vojnog roka ('Moj Milane, kad u vojsku podjes....'). Njezina dubina, njezin catch, poeticki i psiholoski, lezi u necem drugom. U sirem znacenju - ova pjesma savrseno ilustrira cinjenicu da kod nas ljubav ne stoji nasuprot mrznji nego gotovo UZ nju. Gotovo da i ne idu jedno bez drugog. Djevojka koja, najprije njezno ('...jabuko sa grane') zaziva Milana da stane pred njenom kucom ('nemoj moju kapiju da prodjes...'), te da na pozdrav mahne maramicom u odlasku - ne trazi to od njega kao dokaz njegove ljubavi. Njena motivacija su prkos i inat! Prkos svima: susjedima, ostatku sela, neprijateljima..Drugima! Lako je vizualizirati: blatnjav put, 'dzada' , momak prolazi, ide u vojsku, a iza prozora, firungi i plotova motri selo. Gledaju sta ce biti. Djevojka je, medjutim, savjetovala mladica, svoju ljubav, sta raditi:’nogom stani, maramicom ma’ni’ (usput, stilski: kako je sjajna ova upotreba prirodnog govora i dijalekta u tvorbi rime -‘stani – ma’ni’!). Otud, kao razrjesenje, zacudjujuca treca strofa-zakljucak: 'neka puknu svi nasi dusmani!' Samo je u tom kraju-zelji zadovoljenje, gotovo orgasticki odgovor prvom dijelu. Na skoro elegantni, smjerni i njezni - 'nogom stani,...', razbijacki, inatljivi drugi dio, gdje je cak i rijec 'puknu' muzicki potcrtana i razbijena na pola ('neka puk-nu...') (sto u mizansceni izvodjenja znaci savrsen trenutak da se udari sakom po kavanskom stolu ili bolje, puca iz pistolja.) I to je kljuc: nije uopce vazno da li se njih dvoje vole nego, 'nek' nas drugi, okolina, vide zajedno' - stupanj njihove iritacije i provociranja okoline je pravi uzitak ljubavnika - a ne kolicina ljubavi.