Halid Beslic
Kad smo vec mislili da smo sve vidjeli, negdje u ljeto osamdeset trece pojavila se pjesma diskoidno-neparna (sesnaestinke na hi-hatu!) ritma, suludo-istocnjackog forspila, a onda nepoznati je glas stilom mujezina-pripravnika zavapio:'da mi zlatne kuce grade/po avliji cvijece sade...'. Pjesma ze zvala 'Necu, necu dijamante', a pjevac Halid Beslic, malen, plavook - 'bosanski Alen Delon' po 'As'-u - i predstavljao je 'novi val' (ispricavam se zbog termina) so called Novokomponovane narodne muzike. Odlikovala ju je kombinacija izrazito istocnjackih harmonija, surovog vokalnog stila - 'na snagu i iz grla', takozvanog 'bosanskog', i tekstova koje su postavile nove norme u smislu kica - kica koji se prvi put nije sramio sebe. Ostatak zemlje tako je upoznao Beslica i pomislio da im tamo, u bosanskoj provinciji, zasigurno nije lako, a i da je s ovakvim stvarima gotovo, da nema 'dalje', sto se tice radikalnosti jedne narodnjacke struje te da su 'Dijamanti' vrhunac, a nikako najava jos strasnijih stvari. Kakvi naivci...
21.10.2005. u 13:17 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar