put i povratak

zanimljivo je to kako se ljudi katkad uhvate gledajuci se slabim i jednostavno ne moze pomoc sto su drugi u necem drugom slabi, jer ako te netko stalno podsjeca na neku tvoju slabost (zapravo samo razlicitost) koju osjecas mozda kao slabost jer je drustvo tako ustrojeno da ovo ili ono zove slabim ili jakim, vrijednim ili nevrijednim, pa se onda pitam i opet sto s tim univerzalnim mjerilima i ima li ih ili je ljubav uistinu prihvacanje ili je ona vise zelja da druge makar i silom tjeras da budu veci i jaci, ili kako... jer silom nije njezno, a ne mozes toliko gledat makijavelisticki bas, a opet ako nemas ideju o necem kud ides, kako ces ikad biti zadovoljan ili se ugodno samo valjuckat u trenucima? zanimljivo. moze se katkad, kad je sve ostalo prepoznato kao prazno, katkad se moze biti jak i odlucan u tome sto te uistinu cini vecim. sto osjecas da te vecim cini. samopouzdanje dobivamo mogucnoscu da ucinimo nesto sto smo odlucili, cini mi se. a opet, ne moze se samo na to oslanjati u zivotu. onda nedostaje radosti. ljepote neke. a nista samo sam mislio da je dobro imat na umu da smo svi slabi iako se nekad neka slabost nekom mozda cini i kao snaga ili nekako drugacije sve skupa...

Svi smo mi slabi i jaki zavisno od okolnosti...sve je to relativno, ali kako kažu , sreća prati hrabre...

bolje da presutim, danas mi bas i ne ide kominikacija, valjda slabost koju nisam uspjela dobro prikriti... ostavljam ;*

e da .....

ha vidis situacija je zapravo takva da katkad nema veze s hrabroscu, jer, ako nekog netko tko mu je drag i bio neprestano omalovazava, nuzno ce mu tako i prestat bit drag. a jedno povlaci drugo, i nije sve bez vraga, jer covjek i sam zna svoje manjkavosti, pa jace reagira na njih, kad ih se pokazhe. svatko. hrabro za prijeci vlastiti strah od neprihvacanja? ali cemu onda uopce sve ako se osjecas neprihvacen, a voljen, kako je to uopce moguce tako biti? i osjecas se krivo optuzen cesto a istovremeno se i sam optuzujes zbog toga sto mozda i sam mozes prepoznati kao maleno u sebi. pitanje pomirivanja sa sobom i nadrastanja sebe, no kako osjetiti naklonost ako znas da netko ti ne odobrava neko postupanje a pri tom mozda i sam mozes smatrati da ga s pravom ne odobrava?

odavno sam prestala pokusavati shvatiti samu sebe, jer radim ono sto mi razum ne govori, jer ne mogu pomoci sebi... osjecaj bespomocnosti je uzasan... posebno kad ti djelic mozga stalno salje signale da mozda ima i drugi nacin a ti jednostavno ne mozes...

da vazno je to znati sto mozes i kako mozes, valjda... a opet, hm, eh, pa znas zapravo mislim da je u tome iskrenost vazna. upravo to kao da prihvatis da SAD ne mozes, sto ne znaci da to prihvatis kao neku svoju vjecnu znacajku. ako nista, moguce je i da su neke posebne okolnosti krive i tako dalje. hocu reci, ne odmah napadati na idealno, ako si iskren, onda si mozes sve oprostit, kao i durgima valjda, ha? mislim ako im to ikad treba, da im oprostis, zar ne. e vidis, i sad kad si pomiren s tim da to sto jesi nije bed, i da se mozes volit unatoc svem i da si vrijedan te neke ljubavi iako mislis da bi mogao biti vrijedniji, i onda si mozes valjda nekad neki zadatak dat, pa si pokazat, sebe radi, svog samopouzdanja radi, da mozes preko te neke svoje slabosti. al ne odmah tako veliko da te baci u bed, istina, da istina... eh. a katkad je osjecaj odgovornosti uzasno velik poticaj. na primjer kad moras nesto javno izlagat ili tako nesto, onda moras, pregrizes i vidis da mozes, recimo, mada nije najbolji primjer.

Ti u stvari kažeš: Kako voljeti nekoga, ali i samoga sebe, usprkos slabostima.. Da li prihvatiti tu slabost kao ono što te čini čovjekom, ili inzistirati na njenom nadvladavanju... ? :/

ah, kvragu, slomilo me sad nesto... mrzim bespomocnost... mrzim... i suze koje ne mogu kontrolirati... znas, mozda bi bilo lakse kad bi vise postivali sebe a ne druge, ali nikad necu nauciti...

da, MORAS se postovat da bi mogao druge. no to postivanje NE SMIJE biti krinka za neki bijeg u zanemarivanje svojih slabosti... / bajum, da, tako nekako, inzistirati treba, ali cak i ako ne inzistiras, vjerojatno ce te kad tad vlastito nezadovoljstvo podsjetiti da barem moras raditi na tome (nitko ne garantira ishode, i puno ovisi o odlukama.) ako si zadas vise nego sto mozes, onda padnes, i to te samo jos vise unizi, valjda. dobro je znati koliko mozes, ali kako rekoh, koliko ZAISTA mozes je puno vise od toga sto ZNAS. vidim svakodnevno. i kad gradis stvari iz nicega, onda je njeznost mozda i potisnuta, ali samopouzdanje, jedna neka sigurnost ipak raste. kad vidis da mozes nesto na sto se sam nikad ne bi odlucio ali osjecas odgovornost (sebi) da to pravo napravis. da, to je cudno... ta odgovornost. dobra je.

Ja mislim... Upoznati sebe, održavati zdravu duhovnu i tjelesnu disciplinu, ne mjeriti se s drugima... Nije to toliko komplicirano... ako ne želimo zakomplicirati. ;)

no, disciplina i jest mjerenje s drugima.... mada, da, ne ocekivat od sebe ono sto mogu drugi, da to je jasno, zapravo. ali opet, sjeti me to jedne price kad sam krenuo rjesavat neki zadatak jer ga je netko drugi rijesio, i rekoh sebi, pa on moze, zasto ne bih mogao i ja. i mogao sam. eto tako... nije sve bas _tako_ jednostavno ;)) zaista, sve sto netko moze, mozes i ti. samo ne vjerujes u to, zaista. dobro, mozda ne bas sve ali veliku vecinu zaista mozes. pitanje je doci do nekih dna i vidjeti _zelis_li_ to sam za sebe zaista ili ti je ta zelja nametnuta kao neki ideal koji sam zapravo nisi siguran da zelis opravdavati?

ja se slažem...da sreća prati hrabre...:)) tko riskira, profitira...:)

A da ga nisi riješio, što bi to značilo? Da si gori od nekoga drugoga? Gluplji? Ne... Značilo bi da si drugačiji. Ono što je kod nekoga snaga, kod drugoga je slabost, sam si rekao. A i univerzalna mjerila su bez veze.

mozda a mozda i ne, kako rekoh, nije bit samo i iskljucivo ishoda. stvar je ta kako veli janaki, da SHVATIS da zaista mozes to sto drugi mogu. svi smo ljudi i kako sama velis sve jest u glavi. imamo ruke i noge, ostalo je pitanje kako na neke stvari gledamo. sta se cudis heh, kad i sama velis da je tak ;))

Možeš što hoćeš. U okvirima svojih sposobnosti, tj. volje majke prirode. Gdje su te granice? E to je pravo pitanje.

nije majka priroda vec mozda blize samo majka... no dobro. kako rekoh, mnoge granice su u htijenjima. gubimo se kad pocnemo razmisljat o tome sto zelimo mozda? tocnije procjenjivati koliko cemo biti zadovoljni s manjim, i koliko se mozda za nesto ne/treba truditi, riskirati...? koliko ce nesto donijeti i takve stvari. to dolazi s godinama pa zakljucimo kakva zadovoljstva koliko zadovoljstva donesu. a i mnoga smo isprobali pa znamo da nas vise ne ispunjavaju tako kao sto su nekad, i tako to, mozda.?! dobro je znati sto zelis, tocnije znati sto te ispunjava. :)

slabost i snaga nam pripadaju podjednako...:) snaga nas nosi u nove pothvate, slabost nas podsjeća na ono što treba mijenjati, i...dobar je lijek protiv uobraženosti:))