sllow

Postoje stari vjetrovi koje još uvijek ne razumijem, premda se čini da od pamti vijeka jašem na njihovim namreškanim krestama. Krećem se u dimenziji Z; svijet se odigrava negdje drugdje, u jednom drugom isječku stvari, paralelno sa mnom. Kao da ga , s rukama u džepovima, lagano prignut, gledam izvana kroz izlog neke robne kuće.
U dimenziji Z postoje čudnovati trenuci….
Euklid nije uvijek imao pravo. On je pretpostavio paralelizam, u postojanosti, do konca svih stvari; ali moguć je i neeuklidovski način postojanja, gdje se svi pravci sastaju tamo negdje daleko vani. U nekoj točci što isčezava. Iluzija međusobnog približavanja.
Ipak znam da je to više od iluzije. Ponekad je takvo približavanje moguće, prelijevanje jednog realiteta u drugi. Neka vrsta opletenosti. Ne pedantan pleter s razboja u svijetu preciznosti, nikakav zvuk tkalačkog stana. Samo…hm da…disanje. Da tako se to čuje, možda čak i osjeća.
Disanje
I polako se krećem preko tog drugog realiteta , iza njega, ispod i oko njega, uvijek snažno, silovito, a uvijek se sav predajem tome. I drugi to osjeća, primiče se vlastitom  snagom i sav se s vlastitom snagom predaje meni.
Negdje unutar toga disanja, odzvanja glazba i počinje neobičan spiralni ples s posve svojim taktom, taktom koji umiruje ledenog čovjeka s kopljem i zamršenom kosom. I polako-vrteći se i okrećući u adagiu, uvijek u adagiu-ledeni čovjek pada…iz dimenzije Z…i u nju

jos je i homer govorio o dva bozanska vjetra, ali se ni dan danas ne zna tko ih je pustio...

Iskustvo s vremenom pokaže da nije baš previše mudro filozofirat'. Bolje se primit neke prakse :)) ...pozdrav ;)

ovo je lijepo, a TJ mudar:)