Dnevnik jedne plavuše

..uvijek u životu pojave se neki ljudi koji se zadrže duže od ostalih i koji ostave dublji trag.Neki trag poput rane,koja uvijek peče kada misli odlutaju u tom smjeru.
Ti dragi ljudi uvijek kažu da će ta bol prestati..pa,zar sam ja onda zaista tako ranjiva ili su oni zaista meni tako dragi da ta bol,kada odu,kad ih izgubim,ne prestaje??Ne zaboravim,oni nestaju na tren..al neki slučajan pokret prolaznika na ulici,cvrkut ptica ili rominjanje kiše..tako lako vrate sijećanja.
Kažu da Bog svakome dodijeli onaj križ koji čovjek i sam može nositi..meni je vjerojatno dodijelio križ ljubavi,nekih nesretnih ljubavi..ponekad mi se čini da je on tako težak i da ga doslovno vučem za sobom..
A ja..potreban mi je samo netko da mu pružim sve ono što držim u sebi,ljubav,sreću,pogled,osmijeh i dodir...poljubac koji nemožeš poklonit prijatelju..
Ti koji si bezveze..zar je to teško shvatiti??
 

Čitajući tvoje blogove, sve mi je prestrašno poznato. ALi na moju,tvoju, svačiju žalost, ovi križevi što ih nosimo su tu sa nama i ne možemo ih ostaviti nikad. A sad kad ih već moramo nositi, nosimo ih ponosno! Život bi bio jako dosadan kad bi dobili sve što poželimo, kada bi uvijek bilo po mom/tvom. Znam ne tražimo čuda, ali jebakis izgleda da nemamo sreće.