Dobro jutro,dobar dan, želim!

Stoga,jučer sam došla doma umorna s posla,iščekujući onaj krevet i topli obrok,kad ono moja majčica bane mi na vrata spavaće sobe i kaže:-Pogodi kod koga sam danas bila?Iscrpljena,samo da me ostavi na miru,složim facu kao da me interesira što ima za reći-Koga?
Sva sretna,velikog osmijeha od uha do uha kaže mi kako je otišla posijetiti moju prijateljicu iz osnovne škole.Šokirana time, počela sam se derati na nju ali zbog čega?
Isprva nisam shvaćala no došlo je nekako do mog mozga-nisam htjela vratiti se u prošlost,željela sam da ostane sve onako kako sam i ostavila kad sam otišla.Sve one uspomene iz dijetinjstva,sva ona lica prijatelja da ostanu onako nevina i zbunjena.Zašto sam morala to uništiti spoznajući stvarnu sliku sadašnjosti?
Ne,hvala.I tako sad odgađam odlazak k njoj iako znam da nije pristojno s obzirom da  me je pozvala k sebi s namjerom da me vidi nakon dugo vremena,iz radoznalnosti ali mene je strah.
Što ako neću proći ispit?Što ako kaže da sam ostarila,promjenila?Ispitivati će me o mom sadašnjem životu i što ću joj moći reći?
-Čuj,pa moj život je.........ŠTO?
Radim kao i svi ostali,ostavila sam najbolje prijateljice u šoku mog odlaska,nemam fakultet,nemam auto...nemam niti dečka,sav novac odlazi mi na stanarinu i što sad?
 
Imam li budućnosti?......imam li?
Znam.
 
 
 

..ah,kako tvoje riječi zvuče poznato i blisko,kao da sam ih sama napisala..
ali ne sekiraj se,ni oni koji onako naizgled imaju pod navodnike,bolje živote,ne znaci uopće da su sretniji ni zadovoljniji u svojoj koži...
pozdrav

da i meni je bas nalik...