Dnevnik jedne plavuše

Dali vam je poznat onaj osijećaj ludog smijeha u vašoj glavi,trenutak poslije neki mir,pa..trnci..pa bujica nedorečenih misli i želja??Onaj neobjašnjivi poriv da volite i da pružite ljubav..
Dok razmišljam..odnekud dopiru mi riječi...
pusti nek traje,osijećaj taj stari..kao žena voljena,pored tebe sigurna..a kad si blizu,u meni strah i nemir da te ne izgubim i bez tebe probudim..
u jednom trenu stane sve i zauvijek nek ostane..da ti snove vratim..tvome oku sjaj
samo zagrli me sad..ti ćeš otjerati strah..
sada znam da je sudbina..i sve dok si tu ja samo tebi pripadam
jer kad jednom kad odeš ljubavi neću više tako voljeti..
Već danima sama sebi idem na živce,i ta bol koju osijećam jer nije pored mene me razdire poput neke gladne životinje koja se bori za svoj plijen da bi preživjela..ja izvana neranjiva sa osmijehom na usnama,a iznutra kao da mi je duša crna..
U školi sam učila da tračak sunca lagano topi i najveću kocku leda..zar toplina koju ja pružam to nemože..nisam sposobna.
Priznajem,nikad se nisam tako trudila pa čak ni željela nekoga pored sebe kao njega..znajući da to neće trajati vječno,tražim trenutak da osijetim da mu pripadam i da mu je stalo..
Kao slučajno bocnem se u dlan a onaj ludi smijeh u mojoj glavi opet se javi..idem..