sllow

jesenje sunce, kava u gradu...lica su drugačija, nasmiješena, promatram ljude ne žure, polako s noge na nogu hodaju gradom, izlozi šareni, najnoviji modni krikovi....kaput prljavo rozi...sa 4 velika puca, ovratnik sa imitacijom krzna, dobro bi mi pasao uz crne samtene hlače, a tek one nove cipele iz zg.a, misli su mi već u dućanu i peglaju karticu....a pogled mi privuče mali plavi dječak...čini mi se da mu je kosica i svjetlija no što se čini, oči mu nisam uspjela vidjeti, mislim da su neke čudne plave boje...no pogled mi se usjekao duboko u srce...sjedio je na podu sa malom plastičnom kanticom...pružila sam mu novčanicu...rekao je hvala...ako netko može pustiti djete na ulici da sjedi na hladnim pločama i prosi...kakav je to čovjek...majka...nositi nekog 9 mj. pored srca, osjetiti svaki otkucaj njegovog i onda ga ostaviti da sjedi na ulicama grada...kava je to majka, otac, što je to postalo od nas ljudi...šuti moj dječače plavi :(