Kritika postojećeg

TAURUS IV.
 
Bila je to jedna duga, ljetna kišna večer u primorskom mjestu. Kapi su odzvanjale po praznim, uskim ulicama. Kao i mnogih večeri toga ljeta slika je bila ista. Tek poneki prolaznik u potrazi za ispraznom zabavom u jednom od lokalnih kafića. Dim cigareta i glazba iz jukeboxa ubijali su dosadu tih noći. Glasni razgovori mladih ljudi ispunjavali su omanji prostor kafića. Buka glazbe svakog je trenutka pojačavala ton razgovora. Nakon nekoliko pjesama prostor je davao dojam kao da se ljudi u njemu svađaju. Za malenim stolom u kutu sjedio je starac sa  Titovom slikom na majici. Povjesničar mjesta sa tisućama priča koje nema kome ispričati.
- Gledaj ga samo... Ovdje sam već mjesec dana i on svaki dan ovdje sjedi, pije pivu i sa nikim ne priča. Samo sjedi... – za susjednim stolom Tara započne razgovor.
- Ma, pusti ga, dobro je dok šuti. Kad počne pričati onda ga danima ne možeš zaustaviti. Zna sve događaje u ovom mjestu od davnine. I kad je netko umro, koga je ljubila moja baka dok je bila mlada, a to je tek početak. Sedam godina je plovio i oplovio je cijeli svijet... – kaže Mauro. – A, kaj brije i na komunizam­­? – upita Tara – Misliš na majicu?! Ma njemu je povijest završila kad je Tito došao na vlast. Nakon toga više nije plovio... – Prestanite srat! – dobaci pijani Mihael, okrene se prema Tari i ispovraća se na njene nove crvene balerinke. – Gade jedan fašistički! – okrene se Tara Mihaelu te uzme njegovu novu Lacoste majicu te se spusti ispod stola. Mauro se zagonetno nasmiješi, ali ona samo pobriše svoje cipele.
Mauro i Tara ustanu bez riječi i izađu van. Kiša nije padala, a ni noć više nije bila dosadna.
Dvjestotinjak metara od kafića nalazila se Tarina kuća i kada su došli do nje Tara je iz poljskog wc-a uzela ključ. Krenula je promjeniti cipele, ali zvukovi iz sestrine sobe su joj odvratili pažnju. Bolni jauci postajali su sve glasniji kako se ona približavala vratima.
- Mauro, dođi! – uplašeno ga je pozvala. Mauro je brzo ušao u kuću i približio se Tari te ju poljubio. – Mauro, nemoj sad, čujem zvukove iz sestrine sobe! – šaputajući kaže Tara. Vidno iznerviran Mauro krene prema vratima i naglo ih širom otvori. A kad ono Tarini roditelji i njena trogodišnja sestra mirno spavaju uz upaljeni televizor. Mauro isljuči televizor i krenu prema Tarinoj sobi. – Čekaj me vani jer čemo probuditi starce – kaže Tara i uđe u sobu. Mauro mrmljajući krene prema izlaznim vratima. Pola sata kasnije Tara izađe van, a kad ono Maura nigdje. – Pa gdje je on?- zacvili  Tara. Krene prema ogradi ne bi li vidjela Maura na ulici. Spotakne se o Mihaela koji je spavao na pločniku u mraku i padne. – Jebo te, opet ti! – kaže Tara. Mihael se okrene da bi vidio tko je na njega stao i ispovraća se po Tarinim bijelim cipelama koje je netom promijenila. Tara napravi korak, uzme Mihaelovu kapu sa ceste i pobriše cipele. Tara se našla u dvojbi: da li sa zmazanim cipelama potražiti Maura po selu ili ponovno promijeniti cipele. Nakon kratkog razmišljanja Tara zaključi da su joj čiste cipele važnije od Maura. Tri uličice dalje grupica ljudi stajala je u krugu. – Sad si ti na redu – reće Mauro pružajući joint. – I nemoj predugo jer ti nije rođendan! –
Tara je sa svojim novim žutim martama izlazila iz kuće. – Potražit ću gada! Sigurno se opet negdje napušava! – kaže preskačući Mihaela koji je još uvijek ležao na podu. Krene mračnim ulicama u potragu za jedinom svojom ljubavi.
Velike oći koje su se svijetlile kao svijetionik na pučini označavale su stanje anđeoskog trojca u mračnom kutu puste ulice. Djevojka u žutim martama užurbano im se približavala. Mauro ju je gledao tupo. – Mauro, dragi... – zadihano kaže djevojka izvlačeći tangice koje su joj se zavukle u stražnjicu. – Tara, ljubavi... Najbolja si. Stvarno si najbolja... – odgovori sarkastično zakopčavajući gumb na hlačama. – Jebi se! – odbrusi Tara i zagrli ga hvatajući ga za taj gumb. – Nemoj ovdje pred ljudima! – kaže Mauro osvrčući se. – Kojim ljudima? – zbunjeno ga upita Tara. Oko njih se više nitko nije nalazio. Miris jointa nježno je prelazio preko njihovih nosnica dok su oni vodili ljubavne bitke na podu napuštene ulice.
U grmlju nedaleko njih gledale su ih oći starca. Nakon Tari nedovoljnih pet minuta Mauro je ispustio uzdah zadovoljstva, a ona nije ispustila ništa. Lagano se obukla dok je on sa smiješkom na licu palio cigaretu. Tara je promrmljala da ide pišati u grm. Kada je primjetila starca, vrisnula je i okrenula se prema Mauru. No njega više tamo nije bilo, ostao je samo dim cigarete koji se širio ulicom. – Ne boj se, dijete moje. – tiho je rekao starac. Ona je odmah primjetila bijelu mrlju na crvenoj majici sa Titovim likom. – Mauro ti se više neće vratiti. Njegov grijeh ga je vratio na nebo. – kaže starac dok mu je lijevo oko titralo velikom brzinom. Tara se okrene i bez riječi ode. Vračajući se mrmljala je putem. – Uvijek mi se to dogodi. Svaki puta je kratko i nakon toga uvijek odu. Baš nemam sreće, mogao mi je barem ostaviti jednu pljugu. A i mobitel mi je prazan, gladna sam, a i dobila bum je sutra. Evo barem me Mihael vjerno čeka. – kaže gledajuči pijanu spodobu pred ogradom svoje kuće. Sa smješkom na licu, spustila se prema njemu dodirujući mu džepove u nadi da će pronaći pljuge. Mihael je osjetio nečiju toplu ruku na svojoj muškosti. –Oh, yeah, samo daj – oduševljeno je jecao. – Seljačino perverzna tražim pljugu! – kaže Tara još uvijek tražeći po njegovim  džepovima. – Daj ne seri, znam ja da ti mene oduvijek želiš – Ne želim ja tebe nego tvoje pljuge. – Tara pronađe praznu kutiju cigareta u Mihaelovom đžepu. Iznervirana time što više nema cigareta udari Mihaela martom u glavu. Pomisli kako je to dobro i udari ga još jednom. I još jednom... Tako ga je udarala sve dok on nije ostao nepomično ležati na ulici u lokvi krvi. – To ti je tako kad se sa mnom igraš... – promrmlja i uđe u svoju kuću.
- Taru su drugo jutro pronašli mrtvu. Uz nju su našli raskomadane žute marte zamazane krvlju. I tu je kraj priče, djeco. Ajde sada na spavanje... – kaže starac sa Titovim likom na majici i izađe iz sobe...
 
HAPPY END
 
 
Anarho_vila & Maroon Sangreal