oprostajno pismo (osmijeh)
Sanjao sam nocas padinu snijega, do neke kuce. Istom sam imao skije, a potom i bio bos. Skriven iza nekog zastora dok sam vani cuo kako se smijes prijateljicama... Da, uvijek kada ga opet znam, onda uvijek opet znam.
(nisam shvacao kontrolu. igra je kontrolirana, zajednica naplacuje svoje usluge, i ti si i ja sam, a ovo zadnje ne mogu prihvatiti nikad, zato se i ne igram kako valja, jer ne znam uciniti kako se trazi da bih dobio to sto zelim, jer gdje je tu onda sloboda, a sloboda ionako nije tu, tu su ta pravila i igra je tu, ne pazim, ne slusam, i gubim igru kao sto i tebe gubim, susret isto tako, jer se ne igram. razmisljam. zadrzati nesto jer vani je odvec hladno, ... snijeg je bijel, a taj tvoj osmijeh uvijek ce te uciniti cistom, koliko god puta pozeljela pobjeci i otisla laksem, jer koliko je meni jednostavno, toliko ti znas o ljudskim osjecajima, i jer te valjda tako vidim)
31.10.2005. u 5:36 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara