Dnevnik jedne plavuše

Već deseti put brišem ono što pišem ne želeći bit sentimentalna ili emotivna.Kad bi barem mogla takva bit.Vikend je prošao,naspavala sam se,odmorila ...samo misli još povremeno,zapravo,jako često,odlutaju tamo gdje nebi trebale.I onda se sve mislim kako ih otjerat,pa pošaljem poruku mojoj Ivani koja je u nekom bedu zadnjih dana..pa se jadamo jedna drugoj..pa svih pošaljemo u onu stvar..pa dođemo do zaključka da ipak nemožemo bez tih malih muških gadova..i tako u krug,sve dok ja ne spomenem njegovo ime i Ivana ne poludi pa i mene pošalje na isto mjesto.
Da sam joj dala za pravo vjerojatno se nebih osjećala tako rastreseno i nikako..hehe..vjerojatno se nebi natjecala za oscara u kategoriji za najbolju glumicu,bezosijećajnu i bez srca..tek sada mi je jasno kako se ti ljudi trude da dobiju toliko prestižnu nagradu..
Moja Ivana je kao i ja,plavuša,sa malo manje plavim okama i sa nekoliko godina manje.Često mi zna reć da kad ju je Bog stvarao da je gledao moju dušu.Zadnji put kad smo se vidjele,gotovo smo pola sata zurile u kavu ispred nas i nismo trebale ništa reć.Razumjele smo se kao da smo pričale satima...Otpratila sam je na vlak,i na peronu se jedva istrgnule jedna drugoj iz zagrljaja..znala sam da će bit tužna misleći na onog koga voli,a ona je znala da ću tu noć uživati s nekim do kog mi je stalo iako mi to nije odobravala..I tako sam ja bila tužna zbog nje,a ona sretna zbog mene..
Ivana je kao moja sjena..

ah... tako je većini.....

da tužno-------