Poniranje
U prostoru sa četiri zida, ležali smo prepuni emocija nagomilanih krivnjom iz prošlih života.
Dodir je postao bitan, dok je praznina bivala sve veća, spojenost a opet udaljenost dvaju tijela u zagrljaju.
Prolazili smo prstima dodirujući kožu od etera, uzimajuć atome kisika poput utopljenika u plavom bezdanu.
Osjećajuć poniranje, blizinu dna koje je vapilo za našim tijelima, puštali smo se držeći snažno ruke dok su nam oči bile prepune fragmenata nestale oaze.
Poput prijatelja, dno je željno iščekivalo spajanje sa nama, hranilo nas gladnim glasom obećane sreće, izbavljenjem lošega u dobro.
Vriskom sam ispunila prostor, ne prestajući dok nisi otvorio oči.
Dno je izboličilo svoj nedužan izgled i otvorilo se poput vulkana iz kojeć će suknuti lava.
Koža je poprimila svoj pravi dodir,eter se izgubio dok smo snažno vrištali da opstanemo.
01.11.2005. u 2:38 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar