Povodanj dobrog zla

Kiša.

Izmaglica sitnih kapi.

Studeni u šetnji uličnom rasvjetom kroz grane zamrle topole.
Otvoren prozor. Pridignuta roleta i šum automobila. Smijeh školaraca. Nedalek zvuk tramvaja.

Bez Nje.

Bez riječi.

I bez misli.

Samo sam taman odraz vlastite sjene u prozorskome staklu. Na trenutak osvijetljen artefakt lica žarom cigarete.

Bez riječi.

Na ekranu računala tek monotoni treptaj kursora kojeg vidim kao otkucaj svoga vremena, uporni titraj svih mojih života stlačenih do gotovo ugodne praznine iz koje moja svjetlost ne može.

Bez Nje.

Pomislim, bi li se nasmijala da mi sada vidi fizuru, bi li mi rekla da skratim bradu ili obrišem prašinu s naočala. Bi li mi pričala svoja putovanja, svoje ljubavi, poznanstva. Možda bismo šutjeli. Samo šutjeli. Ja zagledan u ples Njezina pogleda, a Ona ušuškana u davne akorde Rahmanjinova.

Bez riječi.

Gledam kako se život događa u prozoru preko puta. Tamo. Dva bića u svađi oko neplaćenih računa. Dva ljudska bića nesvjesna blagoslova kojeg troše, usitnjavaju i mrve.

'There are no new messages on the server' sitnopisno, u kutu ekrana. U zgaženom pepelu cigarete na istrošenom sivilu tepisona. U praznom fotelju. U hrpi časopisa u kutu. U etiketi poluprazne boce Chivas Regala. U kutiji spajalica. U omiljenoj knjizi na polici. U svakom zrncu prašine na stolu.

Sjećam se vremena kada sam mislio kako znam slušati tišinu u sebi. Ponekad je bila prostor bez titraja, a ponekad gromoglasje svih zvukova koje sam ikada čuo. Večeras se istopila u novo bezobličje - ne samo u opažaj nezapisanog zvuka misli, već i u nedopušteni mi bljesak elektrona, u nepritisnuti takt tipkovnice, rastačući me u muk, u podprostor u kojem me Njezino ime šuti.
Postavih se, eto, bezočno, drsko i djetinje, u imaginarne centre Njezinih galaksija. Zagledan u kišni isječak grada kroz prorijeđenu roletu, kršim zavjet zabrane ulaska u paralelni svemir, Njezin svemir, stvaran i stvoren bolom ranjenoga bića koje čuva agoniju svog djetinjstva u očima za Onog koji tek treba doći.

Ili je, neprimijećen, neprepoznat, zasjenjen i prešućen, već ovdje. Na pustopoljini koja tek izgledom podsjeća na neuredni sobičak, s pogledom prema horizontu koji samo sliči kišnome gradu.

Bez Nje.

fino... atmosferično.

a kuzis ... uvijek si mislim da se moze nekad nest izabrat. :) pa je valda izabrala kak joj bolje pashe, aje.

Kad kiša budi sjećanja, poput nekog starog pripovjedača. I vrača nas u prošlost i vrti u sadašnjosti, postavljajući bezbroj neodgovorenih pitanja. Pozdrav. :)))))

bojim se da ovo nije stvar sjecanja, atmosfere, feelinga vec stvarnog osjecaja uzrokovanog "necim",.. drz' mi se prijatelju!

necete me valjda sad nateravati radi feelinga i osjecaja:))

Ako je stvarno stanje, onda bih želio da ga što prije prebrodi. :)

biti ce dovoljna jedna rijec i ozdravit ce dusa njegova,. siguran sam (sudim po sebi, ali,..)

rj,. rj,. rj,. rj!!!:)

jako...

Prebrodi ovu večer, očito tužnu i probudi se sutra.. neki novi... nažalost, ipak bez nje... :)

bolje bez nje nego sam s njom...:))) okdle god je isječak grada, bit će i neka parada....:))pozdrav ti... big one:)

PJESMA O PROBUĐENIM SPOMENIMA
Propala ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava;
Kad probudi se - oni budu čeznje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima,lutnju daleku
Oni te naglo zabole,zapeku.
Otideš dalje.Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje;čuju
Micanje svake nade,pa je truju.
Tjeskobama,ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.

Dobriša Cesarić

Sviđa mi se ova 'zaokruženost'...poput naranče :)

Provokatoru oduzimaš mi dah ....