da ga nisam srela , spasila bi oci svoje ...zauvijek
izdaleka sam ga prepoznala ,njegovog najboljeg prijatelja , znala sam , iz prve ruke saznat cu kako stvari stoje... hejjj, kako si ?sta ima novoga ?...pitala sam ...godinama te nisam vidjela... usne sam rasirila u najzanosniji osmjeh...umjesto odgovora ...njegova ruka odalamila me posred lica ...rusila sam se u nevjerici kao gromom pogodjena ...z
abezeknute, posramljene moje oci su se sudarale sa njegovima...rekao je ako te ikada sretnem da te udarime za njega...
pa lijepo...pomislila sam ...dok mi je pomagao da ustanem...
stajao je ledjima okrenut, visok i mrsav ridje kose i ridje brade vidjela sam kada se okrenuo...ubadao igle u moje oci i citao smrtni strah u njima...
rekao je ...ejjjj...znam da se me bojis , kujo...ti uvijek glumis...san nece doci brzo ovoga puta...
svaki ubod igle izazivao je bolne bljeske u mom mozgu i trzaje u mojim krizima...trzas se...ovoga puta ga neces dobiti...ovoga puta neces zaspati , sve ces osjetiti...
moje tijlo zatupilo je , trnulo u boli mojih ociju...
10.11.2005. u 4:36 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar