iza sedam gora i sedam mora...

pokušao je zadržati sjećanje na san koji je sanjao, ali nije bilo spasa, svijest mu je bježala u ključnim trenucima. prva suvisla misao bila je "kava". "ovaj šugavi hotel sigurno nema room service, a ako i ima, kava će biti kisela i nepitka, bože, valjda imam dosta cigareta", pomisli tapkajući po noćnom ormariću.
polako otvori oči. prekrasno jutarnje sunčevo svjetlo obasjavalo je praznu sobu. "mora da je još jako rano." s ovakvim suncem ujutro čini ti se da nema toga što ne možeš učiniti, kao neki foto-histerični trip.

ona uđe u sobu, imala je samo grudnjak na sebi. "nije više tako mlada" nasmije se u sebi.

umjesto prema krevetu, prvo je pogledala kroz prozor. mora da joj je na pamet pala slična misao o ljetnoj zori. okrene se prema njemu i primjeti da se probudio. brzo se vrati u kupaonicu. kad je slijedeći put ušla bila je sasvim obučena, s kefom u kosi, pokušavajući razmrsiti zaležanu, neopranu kosu, osvrnula se po sobi i otišla natrag.
slijedeći put kad je došla u sobu donese mu čašu vode. znala je da ne može podnijeti "vodu" kad se probudi, htjela mu je reći "namjerno sam zaboravila tvoje navike."

"hvala", reče, podigne se i sjedne u krevetu. "hoćeš da naručim kavu i za tebe?"

"ne hvala, sorry, moram se žuriti. imaš moj broj? čekaj, napisati ću ti ga."

iz torbice izvadi kemijsku i osvrne se po sobi za papirićem. gledao ju je s željom da se sjeti nježnosti i bliskosti koju je nekad osjećao. nije mogao. pred njim je bila sasvim druga osoba, odrasla, obična.

"imaš komad papira?" kaže ona nakon neuspješne potrage.

"dodaj mi novčanik iz hlača."

ne pogledavši ga doda mu novčanik i olovku i nastavi se rasčešljavati. izvadio je svoji vizitku i spremio se pisati na zadnjoj strani,

"reci."

"098, 46 98 264, to mi je broj s posla", odgovori.

nije se mogao oteti dojmu da cijela ta farsa s brojem služi samo da joj ublaži grižnju savjesti, kao da "ovo" ima neku budućnost, a zapravo nije mogla dočekati da zbriše van, na zrak, što dalje. nije se htjela ni otuširati, toliko joj se žurilo. naravno da nije pitala za njegov broj.

dok je stavljala olovku natrag u torbicu pogledi su im se sreli. ne direktno, oči u oči, nego preko odsjaja u staklu prozora. "kako prikladno", pomisli, "prazan pogled, sa lijepom pozadinom, razočaranje upakirano u optimistično svjetlo."

pogledala ga je ispod oka, malo upitno i malo ljuto i otišla iz sobe bez pozdrava.

"bok", viknuo je kad su se vrata već zatvorila. skliznuo je niz jastuk i zagledao se u strop.

oprosti, koga si skužila?

osobno iskustvo??.....hm.....definitivno lagani bed....

čuj, zbilja nemam pojma tko komentira, ali nema veze. a što se tiče eksplicitnosti, sorry... samokontrola mi nije baš jača strana.

>WR4U: nije iskustvo, ako pod iskustvo ne brojiš ono što možeš proživiti u vlastitoj glavi...

opa, fino skroz.

fala, pike...

a gle ovo s prethodnom ligom, najs...

rumen ko paprika...

dakle šok terapija pali...

;)