APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Ah počela je zima.
Ona grozna, hladna, siva, sumorna zima. A do kalednarske zime ostalo je čitavih mjesec dana. No, snijeg je već počeo. Bože kako ja ne volim zimu.
A i vrijeme je općenito loše. I još te silne obljetnice…čovjeka potaknu da se zatvori u četiri zida i ne izlazi što duže-to bolje…
I tak. Piljio sam u TV, gledao one scene iz Vukovara. I pitao se, što sam ja radio taj dan kad je ovo ili ono objavljeno, gdje sam bio i što sam mislio…
U mom je gradu vladala opća depresija, to vam jamčim. A nije da nije bilo bježanije. NE s položaja, al iz grada općenito. Ljudi su se dovijali raznim načinima kako da klisnu iz turobne i vrlo riskantne svakodnevice.
Tu i tamo bi nekog od njih hapsili, privodili. Nije bilo puno milosti, ni ugodnih situacija. Vrijeme je prolazilo, a čejeni su bili sve bliže.
A onda sam se sjetio one rane jeseni, dok smo još u košuljama išli na teren…
Došli smo u to baranjsko selo i rasporedili se po dvorištima i šljivicima koji su gledali na sjever.
Čekali smo čejene, a molili smo boga da ne dođu. Jer znali smo…ne JA sam znao, tko je od čejena preko. Da. Čudna je to bila situacija. Znao sam više imena i prezimena naših neprijatelja nego mojih ratnih drugova. Jer sam prije manje od mjesec dana, dezertirao upravo iz tog oklopnog bataljona koji smo čekali da dođe…
Uglavnom, nije to bila akcija za puno se hvalit.
Jer, čejeni su naime došli, ali avionom.
Avion. Jebote imali smo možda desetak zolja za napucavat kante, ali ništa za avione…Avion. Borbeni avion (koji je uzgred budi rečeno jednog našeg odmah u prvom naletu poslao u vječna lovišta, a drugog prikovao za kolica) je nešto najgore što se čovjeku može dogodit. Vjerujte mi da je upravo zvuk aviona ono od čega izgubite razum i uhvati vas panika. Svaki vojnik će vam to potvrdit. Ta zaglušujuća buka. Imate osjećaj da vam leti između dva uha, a uopće ga ne vidite, i ne možete mu ništa.
I što sad, utrčali smo u kuće i podrume i hrabro čekali da mu nestane goriva. U podrumu je bilo mračno, a u selu već od jučer nije bilo struje.
Začuli smo strahovit prasak. Avion je gađao kuću pored one u kojoj smo bili nas trojica. I pogodio.
Kad nam se povratio sluh, čuli smo zapomaganje iz te kuće. Prešli smo tamo kod njih da vidimo što se zbiva.
Raketa je pogodila točno prvu deku. I napravila otvor na podrumu. Jedan je naš bio ranjen. Al ne od rakete, ni od krhotina betona i cigle, nego je eksplodirao neakav kombi bojler u tom podrumu i momak je zapravo bio opečen. Dobar komad leđa i jedna ruka.
Pogađate, od prve pomoći, imali smo svi prvi kompresivni zavoj i još neki prah za dezinfekciju (čini mi se da smo imali i par ampula morfija, al to je imo samo dok, a doka nismo mogli nać).
Dakle za opekotine smo imali kurac.
Moralo se vrlo brzo mislit i radit, jer čuli smo čejenske tenkove da bruje. Bilo je jasno ko dan da mi to selo ne možemo držat, da se trebamo hitno povuć.
Popeo sam se na kat. Činjenica da struje nije bilo dva dana, uvelike je pomogla opečenom.
Izvadio sam iz zamrzivača neko meso, koje se taman bilo omekšalo a još uvijek je bilo hladno. Palo mi je napamet, da se opečeno meso najbolje liječi hladnim mesom. Poderali smo mu uniformu, zalijepili te šnicle, iznijeli ga van i dali petama vjetra. Ne svi. Imali smo 11 zarobljenih.

i sad kad vidiš, što su ljudi sve proživjeli, i nikome više nije briga za tim, ili još bolje netko iz svega toga svim silama želi izvući materijalnu i raznu drugu vrstu koristi...

samo da pitam otkud vruča voda u bojleru?
to mi nije jasno.

plin

Ne'š ti priznat, ali crnilo u nama i taj mizantrop koji povremeno prokulja iz tebe sve su to manifestacije ptsp-a..