zima

Povrijeđenog ponosa izašla sam iz veze s tobom. Ustvari ostavljena. Sjećaš li se tih devet godina moga ludovanja, moje naivne ljubavi, mojeg nesebičnog davanja, moje vjere i tvog smijeha i naših suza. To je za tebe bila samo igra koja je i za mene bila samo s drugačijim pravilima. Mislih kako si istim putem krenuo. No, ti si se uvijek odvajao. Sada, to nije bitno. Bitno je to da nakon raskida s tobom (ljepše zvuči) mislih kako nikada moje povjerenje neće biti vraćeno, čak ni sebi više nisam vjerovala. Da će me netko drugi voljeti zbog mene same. Kako bi i mogao kad prestadoh se voljeti još dok bijah s tobom. Zavukla sam se u svoju rupu gdje svjetlost nije prodrijeti mogla. Krenuh bolna sa namještenim osmijehom na put koji će me odvesti ne znam kamo. Nije bilo ni važno. Umrijeti nisam mogla, a najviše u tim trenucima sam željela da me više nema, da me ne boli. Prošlo je tri godine moje samoće, mojih suza, moje boli. Naučila sam živjeti sa svojom suputnicom patnjom tako dobro da kad bih se nasmijala od srca osjećala sam da ju izdajem. A onda, nisam ni primjetila kad mi se tiho i neprimjetno uvukao u život On. Koračah pored njega nekim nevidljivim zakonom kretanja. Sve dok me nije doveo na livadu na kojoj sam se prije mnogo godina izgubila. Bila je prekrasna, još uvijek je. Našla sam na njoj svoj cvijet vjere, svoju travku ljubavi, svoju zemlju samopoštovanja, sviju kapljicu rosne istine, svoj kamen slobode koje ostavih onog trenutka kada sam mislila da trebam biti drugačija da bi me se voljelo. Odlazim svakodnevno na tu livadu, družim se sa svojim željama, svojim strahovima, svojim vjerovanjima, družim se sa sobom, upoznajem se, volim se. I vole me. Hvala tebi što otjerao si me, ne mogu drugačije reći jer istina ne bi bila, meni samoj.

drago mi je da si našla ono što te je opet učinilo sretnom......

Još te čeka negdje onaj pravi..jakko tužna priča.

erika, kada sve završi i kada se okreneš prošlosti, nije tužno...jer da se sve to nije dogodilo živjela bih odjeljena sama od sebe i ne bi mi se ovo što sad živim dogodilo..ne bih živjela ljubav, onu pravu ljubav, nesebičnu, bezuvjetnu o kojoj svi pričaju i nadaju joj se...za sve postoji razlog...tada nisam vjerovala da spoznati bi mogla ništa drugo osim boli....ali, jesam radost srca...htjela sam reći ustavri da svima nama koji smo u jednom trenutku ostavljeni, bolni pruža se šansa da budemo sretni i da se ne mirimo sa tugom...odnosno da zivirimo u svoja srca i živimo njegovu istinu...i vjerujemo jer doći će onaj ili ona koji će voljeti nas takvima kakvi jesmo s uvjetom da i mi sebe volimo takve kakvi jesmo...pusa

misliš da če doći pravi/prava...ja lagano gubim nadu,a srce....ima još u njemu ljubavi,topline,samo ga je bol nadjačala.....

čitajuči ovo...skapirala sam, da mi stvarno trebaju naočale...nitko nije vrjedan tvog života osim tebe...iako se tebi čini u tom trenutku kad ti netko drži srce, da je vrjedan...ali nije....

čovjek zbog raznih strahova nema napredka...potrebno je razbit jih i krenit dalje.... ; ) go for it....

raz nemoj gubiti nadu i dok ti vrijeme prolazi u boli iskoristi to za svoje putovanje na kojem češ biti ti i onaj tvoj aloneness...pričajte...upoznajte se bolje...kad ti budeš najbliže istini svojoj netko će biti pored tebe kojeg ćeš primjetiti...možda već i je...ali ne možeš ga vidjeti jer neke stvari nisi sam sa sobom odradio...ne odustaj i vjeruj....p.s da sam znala da će on doći i da sam vjerovala od početka još godinama mi bol ne bi bila teška...

mary...hvala :))

kismet slažem se sa tobom...da strahove treba razbijati i suočiti se s njima ali da nitko nije vrijedan...s tim se ne slažem jer onda ni mi nismo vrijedni...tak stav...oprosti ali primjetih sebičan...nema nimalo ljubavi..one zdrave...već egocentrične...a to je devijacija...pusa

gle je vrjedan ako ga čuva i neguje...ali ako u tebi budi negativne emocije do sebe i okoline onda nije vrjedan...to sam mislila...; )

naravno...sorry krivo shvatih...onog tko te tužnim čini...pozdraviti i krenuti....:)