Nije za tebe

Prošlo je više od dva mjeseca od kad sam napisao zadnji blog. Uglavnom, preplavljen sam suprotstavljenim osjećajima i sve znam, svega sam svjestan, a ponajviše toga da zapravo ništa ne znam.
Mogao sam izaći na autoput bez kraja i voziti u drugoj da sam samo imao hrabrosti poželjeti; mogao sam mijenjati trake ne osvrćući se jer sam toliko bio siguran u tu divnu običnu cestu; mogao sam stajati tamo potpuno gol nezaštićenog trbuha potpuno sretan.
Kao i većina ljudi koji hrle prema supermarketu prvog dana otvaranja i čekaju satima u redu da bi vidjeli ulaštene police i ugrabili za sebe komadić kratkotrajne sreće po sniženoj cijeni, tako sam i sam krenuo na autoput besprijekornog asfalta koji vodi samo nekoliko kilometara dalje do prašnjave makadamske ceste.
Bilo bi sjajno protutnjati tom dionicom pod punim gasom adrenalinom natopljenih ušiju, ali vozim unatraške u suprotnom smjeru i osjećam da će mi to, kao što je frend rekao, iscrpiti energiju prije dolaska na odredište. On smatra da je to uglavnom vrijedno uložene energije, ali on ne živi na brdovitom balkanu. Čini mi se da bi bilo pametnije okrenuti se pod ručnom, punim gasom krenuti do prvog izlaza i provjeriti gdje se ulazi na autoput bez kraja. No, na ulazu na ovaj autoput lijepo je pisao iznos cestarine, a nisam siguran da primaju čekove bez pokrića.
Whadda mess I am. Living in mess is the only thing I am good at.

Hellou, sretno nam se vratio...

Uspio si me ostaviti bez teksta, a to je jako jako tesko...................mislim da si djelomicno usao na autoput ali jos ne znas u kojem smjeru vozis,naprijed ili unatraske?A sto se tice cestarine....za pocetak moze i odgoda placanja!samo nemoj toliko kociti!Mogla bih se prestrasiti!