bez potrebe za naslovom
Sivilo isprazne, ali matematičke apstrakcije prekrilo je živost grada. Bezlično nebo i rijetki, veoma prozirni oblaci govorili su o sporosti, o pricnicipu inercije; i o stanju čekanja...
U tom općem stanju kasne jeseni, tog doba godine koje nam vraća sijećanja, daleka poput egzotičnih krajeva, bliska poput ruske književnosti, jedno neočekivano osvježenje me zapljusnulo upravo silovito. Jer nakon što sam prečitavao ponovno jedan poprilično dojmljiv odlomak iz Jungove knjige «Snovi, sijećanja, razmišljajnja» spojio sam se na net i otišao na Iskricu. I tamo me dočekala poruka jedne cure, čija se osobnost kroz naše dopisivanje uvlačila upravo spirutualno, ali i erotično u pore mojeg psihičkog organizma. I ponovno čitajući njen profil, primijetio sam (konačno) i njen weblog. Radi se o jednom kratkom putopisu. Kratkom, ali toliko čarobnom (unatoč njegovom stilskom jednostavnošću, što i jest jedan obavezan dio te čarobnosti) tekstu, u čijoj podlozi odzvanjaju nježni tonovi klavira i violina, i tanahna suzvučja pomno nanesnenih boja njenih emocija bila su živ objekt, koji je iz moje svijesti izbrisao sve ostalo što se voli tako vulgarno, ali istovremeno i uljudno nagomilati. Krajnje proturiječni doživljaji i nejasna osjećanja prožimala su taj njen putopis, i posebno personalna priroda njenih opisa, iako formalno kontradiktorna, bila su toliko logična i racionalna, da sam se, kao osoba koja se smatra piscem, našao koliko oduševljen, toliko i posramljen. Pred samim sobom, dakako...
Dignuo sam se sa stolca, polako se odšetao do prozora i, piljeći kroz onu zavjesu nasrtljive melankolije, vidio kako se oživljavala jedna stara i meni posebno značajna slika. Ponovno su izranjala sva ona lica i sve one osobe, čiji životi ispunjaju moj; ponovno sam se nalazio licem u lice sa svojim starim, nestalim prijateljima, progutanim od nestalnosti ljudskih odnosa, ponovno sam sjedio na staroj, oštećenoj klupici sa svojom već odavno bivšom curom, sada već majkom i koja me, kad god me sretne na ulici, samo kratko pogleda sa gospodskom rezerviranošću ispod koje se kriju, jasno kao dan, sjeta, bogata sjećanja i želje nejasne i konfuzne. A mjesta na kojima sam ludovao izgrađivala su se ispred mojih očiju brzinom svjetlosti! Mjesta, koja za mene imaju značenje drevnih hramova, povijesnih ruševina i pisanih svjedočanstava o sudbonosnim historijskim datostima. Ne znam koliko sam dugo tako gledao u svoju unutrašnjost (ili je ona gledala u mene?), i ne znam niti približno opisati što me sve obuzimalo na te magične prizore; magične, kao što je bio i onaj putopis.
Okrenuo sam se prema kopmjuteru, promotrio komično-misaono ekran i njegov emocijama nabijen sadržaj, i skinuo se s neta.
Malevicheva geometrijska apstrakcija, koja je nevidljivo treperila na desktopu, preobražavala je moje slike, one prizore pretvarajući u struju prohulajih elemenata. I tada je ostala samo još jedna čista, simetrična misao lišena definiranih osjećaja.
Ali vani, ona zavjesa kasne jeseni, postala je ipak nešto prozirnija. Sjaj dalekih egzotičnih mjesta svjetlucao je na toploj vodenoj površini što je ostala nakon čarobnog putopisa.
Ali, realnost postavljena od nerealnih konstrukcija neće dopustiti da se nastavi jedan nastavak u priči što je ispričana od samog života.
24.11.2005. u 15:14 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar