Dnevnik jedne plavuše

Iva i ja zajedno smo išle u srednju školu.Naši stavovi bili su na istoj valnoj dužini,pogledi na svijet kretali su se u istom smjeru..ocijene su nam bile odlične.Ona;crnka,mrvicu niža od mene,možda dvije,tri kile viška ali zgodna.Ja;plavuša,ne pretjerano visoka,skladno građena sa upadljivim plavim očima.Njen krug prijatelja sačinjavale su uglavnom babe tračare,a ja sam se više voljela družit sa dečkima jer sam u njima pronalazila prave prijatelje.
Nikad nisam bila zavidna i nikoga poprijeko gledala.Prihvaćala sam ljude sa svim njihovim manama i vrlinama jer je to sastavni dio njihove ličnosti,i sa odobrenjem gledala njihove uspone i padove jer za sve postoji neki razlog.Jedina "mana" koju su zapravo meni spočitavali od početka mog školovanja je požrtvovanost za razred,prijatelja i čovjeka.Često sam završavala u uredu ravnatelja i psihologice jer sam se borila za naše stavove,prava i želje.Iako možda nekad i nisam bila u pravu,mada sam tada čvrsto vjerovala u to, zadobila sam veliko povjerenje gotovo svih profesora u školi.Iva je s druge strane puno pričala,ali nikad nije poduzela niti jedan korak da bi te svoje naume ostvarila.
Zbog toga se i nismo baš voljele ali smo se izuzetno cijenile.Naše razmirice nisu bile svađe,nego raspravljanja.Zapravo nikad se nismo posvađale, gledale smo se nekako čudno..ja nju kao curu kao može i koja stane kad netreba,a ona mene kao djevojku koja će i glavom kroz zid.
Ponekad se sretnemo u gradu.Nasmijemo se jedna drugoj i popijemo kavu,prepričavajući dogodovštine iz škole.Onih njenih prijateljica gotovo pa i više nema.Svi su krenuli svojim putem.Moji prijatelji su još uvijek tu negdje.Telefonski razgovori,poruke i susreti..moji prijatelji ostali su u mom srcu i mislima.
Iva i ja smo bile tako iste a tako različite,buntovnice svoga doba.Ona u zaleđu a ja na početku kolone..suparnice sa osmjehom na usnama,lijepom riječju i puno poštovanja.