Dnevnik jedne plavuše

Kiša.Zapravo čekam da nebom zaplešu snježne pahulje i da ljudi počnu njurgat zbog snijega,a ne zbog kiše,bure ili sunca.Snijeg barem izmami osmijehe na dječja lica..
Danas sam na posao išla busom.Šteta što je Rijeka tako mali grad pa brzo dođeš tamo kamo si se uputio.Već su mi se oči počele sklapat i pomislim kako bi bilo lijepo vozit se negdje daleko i razmišljat o svemu onome što prolazi kraj mene.
Na semaforu se upali crveno i na tren pomislim da sam stigla.Pogledam kroz zamagljeno staklo i na ulasku na Riječku zaobilaznicu ugledam starijeg čovjeka kako stoji sa cigaretom u ruci,raskopčanog kaputa i sa ogromnom torbom kraj lijeve noge.Pogledala sam malo bolje nebih li vidjela dali ima kakvu smijernicu svog putovanja.Ništa..pretpostavljala sam da mu je odredište Pula ili tako nešto.
Autobus krene..mislim da nema te sile koja bi me natjerala da stojim negdje kraj puta i čekam neku dobru dušu da se smiluje i pokupi me.Negdje u daljini nazirali su se bijeli vrhovi Platka i pomislim kako bi bilo lijepo sjedit u planinarskoj kućici i ispijat topli čaj.Nažalost, kočenje velikog mercedesa me vrati u stvarnost,a mene dočeka hladnoća Riječkih ulica.Neka lagana kišica koja obećava susnježicu samo ako se temperatura spusti za koji stupanj niže.Ljudi pored mene užurbano su trčkarali Korzom zamotani u svoje šalove i rukavice.Božićne dekoracije na lampama zbog predstojećih blagdana izmamio je osmijeh i nemir u meni..Vrijeme darivanja.Heh,za mene je svaki dan vrijeme darivanja.Ne treba mi nikakav poseban dan da bi razveselila svoje najbliže,prijatelje.Najveća radost mi je kad klincima iz ulice podijelim krafne, kolače i slatkiše.
Misli mi odlutaju na tren..kutije,moram ih podhitno nabavit.Slažem pakete da darujem djecu u jednom selu u hladnoj Lici..igračke,odijeća i nešto slatko.Samo da mi je vidjet njihov osmijeh i ništa mi više nije potrebno.Djeca su tako bezbrižna,dobra i iskrena..baš onakva kakvi su veliki ljudi odavno prestali bit.....

Sviđa mi se!!!

Sanjivo i krasno... :)))