izlijev

Noć je treperava poput poput lagane groznice, prevučena ljeskanjem raznobojnih svijetla pod kričavim mjesečinom. Kretajući se besciljno venama usnulog grada, kroz magličastu koprenu sasvim slabašno su se nazirali rijetki prolaznici, noćne spodobe što prolaze kroz avetinjski šapat treperave noći, brzo, gotovo neprimjetno, da bi u slijedećem trenutku već nestale u mraku sporednih ulica. Nakon intezivnog sanjarenja, pažnju mi je privukla žena u crnom, koja je stajala sva nepomična kao kakav kip grčkog boga, tamo ispred ponosne pojave kipa Bana Jelačića, čija stoljetna važnost nestaje u ništavnosti kratkotrajnih blijeskova neizmjernog vremena. Kao privučen magnetskom silom, pristupio sam toj ženi bez ikakvog pojma što ću joj reći. Stigavši do nje, sve što sam do onda vidio, sve što sam smatrao za objektivnu realnost samo je tako počelo nestajati; nestajati, u nastupu tame što je gutala pojavni svijet kao crna rupa. Ta misteriozna žena, tajnovito obavijena mitskom nepojmljivošću, dala mi je svoj veliki poklon: nakon samo nekoliko riječi, njena ruka bila je u mojim hlačama; ja, kozmološki zbunjen, nisam se uspio probuditi iz tog dubokog sna.
Jesmo li stvarno uvijek svjesni, da je prisustvo misterija nerazdvojno povezano sa metafizičkom spoznajom katastrofalne puti?