DayWalker

Nakon cijele noći priče i igranja bilijara Filip nije bio ništa pametniji, niti je naučio o ovom svijetu puno više nego što je bilo potrebno. Takva su bila gotovo sva objašnjenja. “Nije još vrijeme.” “ Saznat ćeš na vrijeme.” Nije mu bilo jasno zašto su svi tako tajanstveni, ali Goran mu je rekao da je ovo samo još jedan razred u životnoj školi, a ni u onoj školi na Zemlji ne saznaš sve na prvom satu. Otišao je u svoju sobu, prostoriju dva sa dva, lišenu bilo kakvog luksuza, sa krevetom, stolom i stolcem, bez prozora. Zvučnik je bio smješten u kutu pod stropom na malom nosaču. Nije se čula nikakva glazba.

Sjeo je za stol. Na stolu je bila mala bijela knjižica na kojoj je pisalo “Anđeo za vezu – Pravilnik”. Sjeo je za stol i otvorio ju. Bila je tanka. Počeo je čitati:

Pravilo 1: Nikada ne dovodi u pitanje opravdanost odluka i zadatka koji su pred tebe postavljeni.

Pravilo 2: Sve zadatke izvršavaj na vrijeme.

Pravilo 3: Ljudima si vidljiv samo ako to želiš. Ne pokazuj se bez potrebe.

Pravilo 4: Sve duše se prvo odvode u “Prijem”.

Pravilo 5: Slušaj sebe.


I to je bilo to. Filip se nasmiješio. Ma nije moguće da je tako jednostavno. To je sve? Ustao je od stola i došao do zvučnika. Sa lijeve strane je vidio zalijepljeni papirić. Na papiriću je pisalo “Glazbu zaželi.” Što sad to znači? Da može birati glazbu? Bilo što? Razmislio je što bi sada rado čuo. Onda se sjeti. Čudno, ali znao je točno od kuda je pamti. Pjesma je svirala u kafiću u kojem je pozvao Dijanu na kavu. Tada nije ni obratio pažnju na glazbu, a sada kada odvrti cijeli prizor pred očima, jasno ju čuje. Joaquin Rodrigo – Concerto de Aranjuez. Predivna stvar. Iz zvučnika se začuje glazba. Obuze ga mir. Legao je na krevet i zatvorio oči. Bilo je vrijeme da se napuni.

Punjenje energijom ga je obuzelo i ponovo je imao osjećaj da je zaspao. Trgnuo ga je glas koji je dobro poznavao. Magda.

- Filipe, javi se na Prijem. Brže spavalice.

Filip je dograbio jaknu sa stolca i krenuo prema sobi za prijem. Hodnik je bio pun užurbanih anđela koji su išli negdje svojim poslom, ruku punih papira. Ušao je u Prijem. Magda ga pogleda iznad naočala. Izgledala je potpuno isto kao i kad je njemu predavala u školi. Neki se jednostavno ne mijenjaju.

- Filipe! Pa kako to izgledaš? Morat ću ja porazgovarati sa Njim. Ovo stvarno nema smisla. Ne možeš ovakav hodati po svijetovima. Što ja sve neću vidjet.
- Dobro jutro Magda.
- Uh, a bilo mi je čudno kad je rekao da ti je motocikl parkiran pred kućom. Svašta.

Nasmiješio se. Stara, dobra Magda. Uvijek mu je bila među najdražim profesorima, iako to, u ono vrijeme, ne bi nikome priznao. Magda je uvijek bila svoja i to mu se jako sviđalo.

- Dosta priče – rekla je, iako je Filip samo prozborio pozdrav.
- Slušam.
- Ovo ti je prvi. Nadajmo se da nas nećeš osramotiti. Izvoli. I dovedi ga direktno ovdje. Mislim da me neće biti, ali tu će biti Lovro, on sve zna. Dobio si Zagreb. Tu ćeš raditi, vjerojatno cijelo vrijeme, ako te ne budemo trebali drugdje. Pođi sada.

Pružila mu je papire. Na prvom je pisalo Ivan 12:01:24. Filip je već znao što to znači. Zadnje ime, sat, minute i sekunde smrti. Pročitao je što piše i zabezeknuto pogledao u Magdu.

- Pa što je ovo? Ovo je dijete. No krasno. Zar mi niste mogli za prvoga dati nekog starkelju od 80 godina da to riješim u miru?
- Ne pričaj gluposti Filipe. Sjeti se prvog pravila. Ovo je On osobno tražio za tebe. Tko zna zašto? No dobro. On zna. Kreni, nemaš puno vremena.

Filip se okrenuo na peti i izašao bez pozdrava. Dijete. Još uvijek se nije pomirio sa objašnjenjem zašto se uzimaju djeca. Da se njega pita, nitko mlađi od 60 godina ne bi trebao umrijeti. Izašao je kroz velika vrata. Vani je sijalo sunce, bio je prekrasan dan. Veliki, crni motocikl je stajao sparkiran pored stepenica. Iako je znao da taj motocikl zapravo ne postoji, bio je nekako čudno sretan. Došao je do njega, bio je predivan. Pogladio je rukom rezervoar pa je sjeo. Motor je veselo zabrundao. Spremio je papire u džep od jakne i krenuo.

Neko vrijeme se trudio voziti po pravilima, ali kad je jedan žuti automobil projurio kroz njega izašavši iz sporedne ulice, shvatio je da će ovo ići lakše nego što je mislio. Pa njega nema. Odlučio je pojuriti brže. A možda može i letjeti? Ali što će mu onda motor? Zaključio je da je bolje ovako. Osjetio se slobodnim.

Nikad nije volio bolnice. Odvratne, sterilne, mirisale su na lijekove, bolest i smrt. Parkirao je motocikl u jednom žutom Gofu. Ionako je bilo nebitno. Ušao je u bolnicu i pogledao u papire pa se zaputio na treći kat. Ljudi su prolazili kraj njega i kroz njega i bio je potpuno zadovoljan činjenicom da ga nitko ne vidi i da ne mora nikome ništa objašnjavati.

Pred sobom 307 su sjedili uplakani muškarac i žena i jedna djevojčica. Imala je 6, možda 7 godina. Pogledala je u njega i nasmiješila se. Filipu se odsjekoše noge. Pogledao je oko sebe. Nigdje u njegovoj blizini nije bilo nikoga. Ona ga je vidjela. Ukopao se u zemlju, nije znao što dalje. Djevojčica ustane dođe do vrata od sobe i otvori ih. Pogledala je u Filipa i pozvala ga prstom da udje. Filip udje za njom.

- Ja sam Ivona. Došao si po brata?

Pogledao je prema krevetu. U njemu je spavao dječak od možda 9 godina. Iz ruke su mu virile cijevčice, primao je infuziju. Bio je nevjerojatno blijed, potpuno ćelave glave i trzao se u snu.

- Boli ga. Već dugo. Bolje je kad spava. Rijetko je budan. Onda samo plače. Striček doktor kaže da mora puno spavati. Imaš lijepa krila.

Filip se pogleda. I dalje je bio obučen kao motorist i nije mu bilo jasno kako mala vidi krila. Koja krila? Djevojčica ga primi za ruku.

- A hoće moj braco ići na nebo?

Filip se trzne. Pogledao je u djevojčicu. Gledala ga je širom otvorenih očiju, bez traga straha ili zbunjenosti, kao da je on nešto najnormalnije što se vidi svaki dan.

- Hoće, Ivona, ići će sa mnom na nebo.

Djevojčica se nasmiješi.

- Onda dobro. On se zove Ivan i voli jesti sladoled. Molim te pazi na njega jer je jako bolestan. Kad dođe na nebo, mora isto puno spavati da ozdravi. Dobro?
- Dobro, kako god ti kažeš.
- A kako se ti zoveš?
- Filip.
- Moj najbolji prijatelj se zove Filip. Ako se zoveš ko on, onda si ti sigurno jako dobar.

Steglo ga je nešto oko srca. Gledao je dječaka koji se grčio u krevetu i povremeno stenjao. Bio je pod jakim sedativima, ali bol je osjećao i podsvjesno. Nije mu bilo jasno zašto se tako malen dječak mora toliko mučiti. Počeo je plakati, iako ni jedna suza nije sišla niz njegovo lice. Onda je začuo Njegov glas.

- Ne brini Filipe, sve je u redu. Kad duša iskreno plače, suze se ne vide. Upravo si mu udijelio andjeosku milost. Nekima ćeš se smiješiti, za drugima ćeš plakati. Sve iskreno što izađe iz tebe dotaći će njihove duše i olakšati im prijelaz. Riječima se mir ne postiže, iako to često tako izgleda. To što sada osjećaš je prava ljubav. Sada znam da nisam pogriješio.

Filip zausti da nešto kaže, ali jednostavno ništa nije izašlo iz njega. Osjeti mir.
Pogledao je na sat. 11:59. Dječak se naglo probudi i vrisne. U trenu su se otvorila vrata i majka i otac utrče u sobu. Dječak se trzao i majka mu stavi ruku na lice.

- Ššššš. Sve je u redu. Tu je mama. Samo si ružno sanjao. Smiri se Ivane, zlato moje.

Otac je stajao pored kreveta i šutke stiskao novine. Nije glasno plakao, nije jecao, samo u mu suze curile niz lice. Dječak se smiri. Onda je pogledao Filipa ravno u oči i Filip je imao sjećaj da dječak čita sve što mu je u glavi. Onda se maleni nasmiješio i zatvorio oči. Majka je osjetila da se dječak opustio i vrisne. tražila je liječnika, zvala je u pomoć, vrištala je neutješno. Filip je stajao kao u transu i osjeti dječakovu ruku u svojoj. Gledao je u njega i smiješio se.

- Idemo?
- Idemo Ivane.

Okrenuo se prema vratima. Ivona je stajala pored sa suzama u očima, ali nije bila tužna. Smiješila se i plakala.

- Čuvaj ga. Dobro?

Pomilovao ju je po kosi. Ruka nije prošla kroz nju.

- Dobro Ivona. Kako ti kažeš. Budi dobra.
- Hoću. Bok Ivane.

Ivan joj je mahnuo, pustio Filipovu ruku i izjurio u hodnik. Smijao se. Filip pogleda u roditelje koji su neutješno plakali. Tko zna zašto im je Ivan oduzet?

No dobro. On zna.

predivno...zaželi glazbu anđele.. :)