OTORINOLARINGOGINEKOLOG MARINKO POPOKATEPETL

      Živjeli u kućici na vrhu visokog brijega mama, tata, baka i djed i silno su željeli lijepo, debelo i ružičasto dijete. Jednog dana ode mama u grad i vrati se s baš takvim, lijepim, debelim i ružičastim djetetom. A kako su dugo putovali, tako su cijelim putem jeli sendviče.
      Na pola brijega ispred kuće susretne ih jedna susjeda, pogleda dijete i uzvikne: "Oh, kako lijepo, debelo i ružičasto dijete! Evo ti, dijete, lizaljka!" I da djetetu veliku šećernu lizaljku. Dijete poliže lizaljku do kuće.
      A pred kućom ih sačeka baka i uzvikne: "Oh, kako lijepo debelo dijete! Dugo ste putovali, zna baka, mora da je dijete umorno i gladno. Zato je baka spremila finu krepku juhicu za bakino dijete. Na, dijete, juhicu!"
      I dijete pojede krepku bakinu juhicu. I baš kad pojede, vrati se s posla tata.
      "Oh, kako lijepo debelo dijete!" uzvikne tata. "Ali, nešto mi je bljedunjavo... Mora hitno nešto pojesti!"
      I stavi tata pred dijete zloglasno jelo zvano filek.
      "Ne volim filek", propišti dijete.
      "Ne može to - ne volim", reče tata strogo. "Sve je fino. Ništa da ne ostane!"
      I debelo dijete sve pojede. Ništa nije ostalo. Polizalo tanjur pa se sjajio kao nov.
      Uđe djed koji se vratio sa šetnje po šumi i reče: "Oh, kako lijepo debelo dijete!" A zatim spazi prazan tanjur. "Što? Pred djedovim unukom prazan tanjur!? Niste mu dali ništa jesti?! Sad će to djeda ispraviti! Evo djetetu sarmica, neka izraste djedu delija. Dijete mora puno jesti, puno, puno..."
      I dijete pojede sve što su pred njega stavili.
      U taj se čas vrati mama iz kuhinje i kaže: "Eto vidite, dok ste se svi vi igrali s djetetom, ja sam mu pripremila kolač od jagoda!"
      A dijete reče: "Ne mogu više."
      "Možeš, možeš," odgovori mu majka. "Samo jedan zalogajčić. Jedan za mamu. I još jedan za tatu. I još jedan za baku..."
      "A za mene?" podsjeti je djed.
      "I jedan za djeda."
      Lijepo debelo dijete poslušno je gutalo i samo kolutalo očima. Već je bilo vrlo debelo, vrlo, vrlo... Postalo je sasvim okruglo, nožice i ručice jedva su se još primjećivale. Lijepo debelo dijete pretvorilo se u nabitu ružičastu loptu.
      I kako se prejelo, tako se opustilo i palo sa stolice. A kako su stanovali na vrhu visokog brijega, tako se ono poče kotrljati nizbrdo. Mama i tata, djeda i baka potrčaše za njim. Na pola padine pridruži im se i susjeda. Svi su trčali koliko su ih noge nosile i vikali: "Stoj, stoj, stoj!". Ali debelo dijete nije se moglo zaustaviti, okretalo se sve brže i brže i nikako ga nisu mogli stići.
      I razdaljina između njih sve se više povećavala i povećavala. Na kraju se dijete izgubi u daljini i više ga nikada nisu vidjeli.

evala, debelu djecu na balkone.