pisati pisma, pričati priče

Ljut si, kažeš. Zamišljam te kako topćeš nogama, onako bikovski, pa se zaletavaš - k meni. E, da nije straha kako se više nikad nećeš vratiti onome što nisi, a što već tako dugo živiš. E, da nije...
I opasan si, tvrdiš. Brišeš moje stare poruke, guliš moje tragove s kože koja voli sol. Ostavljam te na ignoreu, uvijek istog, unatoč svim jednokratnim nickovima koje otvaraš, zatvaraš, ukucavaš lijevom rukom, samo lijevom.
Da, pogledaj slova koja nižeš u tim svojim ljutim nickovima: sva pripadaju lijevoj ruci na tastaturi. A lijevo u nama čuče osjećaji, znaš li. Ne znaš. I zato što ne znaš, tvoje srce udara izvan svih ritmova. Srce se ne ljuti, srce zna da si izvan mene. Lijevo u nama snovi čekaju svoje vodiče k stvarnosti. Ali, gdje li je ta stvarnost, dragi, ta koja te boli i ljuti i opasava - umjesto mene?
Više nisam čak ni tužna. Sve sam otpustila, sve što si mi bio. Zato se tako uporno vraćaš ovom bijelom ekranu.
Više nisam ni ljuta. Za ljutnju su potrebne tuđe greške. A ti ne griješiš. Samo ponavljaš vlastitu nesreću, kao pisac knjigu koju ne zna, ne može, ne uspijeva završiti. Točka. Kraj. Korice. Polica. Čitatelji.
Je li ostalo nešto bjeline unutar ovog teksta, bjeline u kojoj bismo se, možda, mogli malo odmoriti? Onako kako smo jednom znali: ti na trbuhu, ja na tvojim leđima, oboje na tako malo bjelila?
Čak smo i pjevali tada, o Bože, zar smo i to znali? 
Idem. Ovo je važno vrijeme moga života, svašta radim, ostvarujem stare snove, jurim k onoj novoj sebi koju sam se usudila poželjeti. A mislila sam da ćeš biti blizu u to važno vrijeme, veselila sam se toj blizini. I dok se ljutiš izdaleka, preplavljuje me miris tvoje kože, drhtaj zajedničke želje otkucava u trbuhu. Onaj isti zbog kojeg topćeš nogama, nazivajući ga ljutnjom.
E, da je ljutnja ovo što osjećamo, sve bi bilo lakše. No, ljutnji i ovome što nas tako lijepi zajedničko je tek prvo slovo.
I ništa više, dragi. Ništa više.

O lj :-)).

daj odjebi

...i uvijek nekako ispada da u početku bijaše 'lj' :)