Dnevnik jedne plavuše

Jučer,umorna nakon posla istrčala sam na kišu. I dok sam se tako vukla gradom gledala sam sve one crvene mašnice, lampice i loptice i sjetila se svih onih trenutaka sa Kantride kad su nas, Riječane, nazivali komunistima. Na usnama mi se pojavi blag osmijeh i baš pomislim kako ta boja baš i stoji ovom gradu i baš mi se tako sviđa. Crveno!!
Ljeno sam sjela u auto i okrenula kjuč dok su se brisači micali ljevo-desno. Odrazi svih tih svjetla i auta na mokroj cesti bili su zapanjujući ako si imalo date mašti na volju. Inače moja noga divlja po gasu a jučer sam nekako tu papučicu jedva doticala..najradije bi bila zauvijek stajala na semaforu i gledala kako pada kiša.Na otvorenom je sviralo..nešto, kako bi ja rekla..nešto što nas emotivce kljuca u mozak.
Zamislila sam samu sebe na Riječkom klizališu tik do mora..kako ležim nasred leda, raširenih ruku gledajući onu kuglu koja se vrti iznad mene..nema nikog,samo miris kuhanog vina sa okusom klinčića..
Lude misli :)

Sta niko nista da napise?
Pa evo ja cu onda.

dosjetljivo,vrlo da jel ovoga. ma naravno

Jaooo Boze oprosti mi necu vise nikad zazivat komentare na blogove na iskrici.