OTORINOLARINGOGINEKOLOG MARINKO POPOKATEPETL

 
             Neki dobri Mama i Tata dobili dijete na lutriji. Jako su se obradovali, naročito Mama.
            I kako je dijete raslo, tako su mu svake godine za rođendan priređivali malu svečanost na koju su pozivali svu djecu iz susjedstva.
            Za prvi rođendan spremili su tortu s jednom svjećicom i svečano obojili dijete u plavo s ljubičastim prugama.
            Za drugi rođendan su pripremili tortu sa dvije svjećice i majka je obojila dijete u narančasto, a otac dodao crvene zvjezdice.
            Za treći rođendan bila je torta sa tri svjećice. Majka je prefarbala lijevu polovicu djeteta u zeleno, a otac desnu u sivo.
            Tako je za svaki rođendan broj svjećica rastao zajedno s godinama. I svaki put su ga ponovo prebojili: u ružičasto, u smeđe, u tamnoplavo... a preko tog stavljali različne ukrase: pahuljice, točkice, iskrice, trakice, kokice, dimnjačare, kružiće... Njihovo je dijete uvijek bilo najljepše.
            Za dvadeset i treći rođendan postaviše ga Mama i Tata pred ogledalo i pogledaše se svi unutra. Majka je bila sva u smeđe-žuto-srebrnim prstenovima, a otac svjetlozelen, posut zlaćanim šljokicama. Dijete ispalo KO čudovište. 
            "Vidiš", reče Tata, "veliko si i odraslo". Došlo je vrijeme da sam odabereš boje koje ćeš nositi, kojim ćeš se dičiti..."
            A Mama je šmrcala sa strane: "Zlato mamino, za ovaj rođendan nama više torte.
            Sada dobivaš slobodu izbora, slobodu izražavanja izbora, život po vlastitoj volji..."
            "Hvala Mama, hvala Tata," reklo je Dijete i otrčalo u prostoriju s bojama, odabralo najdraže i počelo se njima prekrivati. Ali, gdje je prije bila žuta, plava, koja mu se dopadala, postajala je zelena; gdje je bilo crveno, pojavljivalo se ljubičasto; bivši bijeli ornamenti jasno su se razaznavali kao svjetliji... I tako dalje, i tako dalje.
            Dijete ode pred roditelje i pokaže se sasvim jadno.
            "Fantastično!" uzviknuše Mama i Tata.
            "Ali..." promuca Dijete.
            "Znamo što hoćeš reći!" rekoše mu roditelji. "To ti je život. I mi smo kroz isto prošli."
            A Tata mu još reče da ga utješi: "Jednog ćeš dana i ti imati djecu i vidjet ćeš kako je to. Sam ćeš ih morati bojiti i tada ćeš sve razumjeti."
            A Dijete pogleda svoje ruke, pogleda dlanove: bili su crveni, krem, crni i mjestimice lakirani. Čega god se prihvatilo, što god je dotaknulo, ostajao je trag.
            I Dijete nije znalo da li da zbog toga tuguje ili da se veseli.

hej, imas talenta, cini mi se i dosta godina, zasto ne izdas zbirku kratkih prica ili pises za novine?

fak, alkar sirano u sridu!