APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

I tak. Dođe ponekad i ona grupica dana zaredom kad jednostavno ZNAŠ. Jednostavno OSJETIŠ što će sugovornik reći. Ne mislim sad na završetak neke rečenice (jer to se podrazumijeva) nego jednostavno kontaš SVE. Cijelu tezu, cijeli text. Ko kad si na kokainu, al bez kokaina. Ko da si na četvrtoj rakiji na prazan stomak, al bez rakije.
I sve ti je lako. Tvoja priča prolazi. Ne upadaš u riječ (jer to si davno prestao činiti) (osim u slučaju kad sugovorniku želiš pomoći naći pravu riječ) nego ono...on zausti: a ti već znaš u kom pravcu ide, koja je slika, i čekaš ga...i dok čekaš, uopće ne moraš razmišljat o svom odgovoru. Jer on će se već sam po sebi artikulirat i zvučat će jebeno dobro. Dok čekaš, stigneš smislit neku prikladnu šalu, neku pomno odabranu, rijetko korištenu riječ, koja baš sad sjeda ko čekić na čavao.
Pa se igraš s njim. A pri tom, primjećuješ da te on zapravo, sve više i više SLUŠA. Tu i tamo ubaciš koju pohvalu tipa u pravu si, slažem se, to si dobro primjetio, to što xy priča pije vode itd...a zapravo pleteš mrežu konačne, isključivo tvoje pobjede. On se tako osjeća važnim i mudrim. A podsvjesno se počinje slagat s tobom i prelazit na tvoju stranu. Jer tvoje su rečenice povezane. Nešto kao odličan raspored figura na šahovskoj tabli. Tvoje riječi brane i pokrivaju jedna drugu. A u napadu su. Tih dana mirišeš na pobjedu. Pobjeda je jebena stvar. Highly adictive.
Onih drugih dana, mi se uglavnom šuti. Ili ako baš moram, žderem kokain i ločem rakiju. Na prazan stomak.

ponavljaš se, slično si pisao o razgovoru tebe i šefa ti tvojega :-)

Totalno te razumijem, svakodnevno to osjećam, pogledam ga - ju čitam ih sa sto metara. Ponekad prokletstvo, ponekad dar, Pobjeda uvijek- kad' si u pravu naravno izgubiti nemožeš