Dnevnik jedne plavuše

Jutro sam provela sa frendom iz Zagreba koji je doveo curu svog frenda na ispit na Hoteljerskom faxu u Iki. Dok sam se ja probudila i spremila on me je već deset puta zvao jer je išao u posjet prijatelju i izgubio se u gradu: zamisli..izgubit se u centru grada koji ima samo dvije ulice. Nekao sam ga sparkirala i dovukla se do njega. On je izbezumljeno stajao na Gatu Karoline Riječke i promatrao Učku. Pa..bilo je šta i za vidjet, jer priznajem da i mene to uvijek fascinira. Ispod obronka Učke pa sve do Veprinca i još dalje bila je povučena linija. Iznad te linije bilo je sve bijelo, a ispod te linije sve zeleno i smeđe. Spustiš pogled još niže i vidiš more. Digneš pogled a nebo je sivo i plavo, na rupe.. pa kako da se ne zagledaš.
Davno mi je bila želja preselit se u Zagreb jer sam s vremenom zavoljela taj grad. A kad ovako sjedneš blizu mora i sve to gledaš, negdje sa strane čuješ zvuk klizaljki na ledu pitaš se zašto bi čovjek imao ikakva razloga otić od ovakve ljepote.. jer ja sam ipak cura s mora