neki zapisi

(O putu, istini i životu.)
Oslanjam li se na djelovanje iz uvjerenja, ne kajem se.
(Hrabro, iskreno, beskompromisno iskreno.)
4ta crta HSIAO CH’U. (I-Ching)
Kalkulacije i predvidljivost mogući su u sustavima koji su jednostavni, modeli. Pitanje nepovjerenja u ljude pitanje je kompleksnosti sustava. Ljudi ne znaju sve povezanosti za razliku od manjih zajednica, time niti ne oblikuju bliskost, pa niti imaju kakvo osjećanje prema svim pojedincima. Oblikuju se zato interesne grupe i (ne)prijateljstva. Pitanje sukoba trebalo bi biti shvaćeno kao proces spoznaje.
U osobnom sustavu valja se oslanjati, kako mi se osobno uvijek pokazalo, na uvjerenja, a ne na kalkulacije (o postignućima) u kojima se gubimo. To je pitanje samopouzdanja, a ujedno je i pitanje povratne sprege: ponavljanjem samopouzdanog načina, jača se samopouzdanje. Samopouzdano znači iskreno sa svojim uvjerenjima.
Naizgled paradoksalno, kalkulacije o rezultatima dolaze zbog bijega od odgovornosti za postizanje cilja.
Strah od ispunjenja isto tako dolazi od izbjegavanja odgovornosti za promjenu koja nužno dolazi kad se određeni cilj ostvari. Točnije od izbjegavanja preuzimanja odgovornosti za nove ciljeve, ili barem potragu i priznanje potrebe za postojanjem novih ciljeva.
Moja tjeskoba od pojedinih promjena je s razlogom, uslijed iskustva nespretnog odnošenja (u rukavicama) s onima s kojima se ne slažem, ili od kojih se nešto traži. Iskreno zadržati svoj stav, ali ne prekinuti komunikaciju ni mogućnost dogovora, je vještina pregovora. Mogućnost komunikacije među slojevima.
Kultura, umjetnost, i dijelom znanost čine svojevrstan duhovni odmak. Nužna je određena nezavisnost tih vrijednosti od uvjetovanosti tržištem, jer ljudima vjeru nije moguće naplatiti (niti je vjera za koju se plaća, vjera). Reality show-ovi su pokušaj, čini mi se, medija da ponovno zadobiju povjerenje u autentičnost prikazanog. Povjerenje i vjera u čovjeka dobiva se gotovo isključivo u odnosu čovjeka i duhovnog dobra (recimo gledamo ‘svojih ruku djelo’, što nam daje vjeru u našu vrijednost, ili nečije djelo koje nas inšpirira) ili čovjeka s čovjekom. Intencija davanja vjere je promašena. Pjesnici ne pišu da bi nekom usadili nadu ili osjećaj, nego zbog svoje potrebe. (Priča o djelovanju iz uvjerenja, s početka.) Ipak, posljedica je da se drugi hrane time.
Ono što mi daje vjeru je mogućnost vjere u čovjeka. To se ne nalazi u procesima beskonačnog rasta moći, već u mogućnosti da se nadrasta materijalno, u humanističkom duhu voljenja različitosti (mogućnosti, karaktera, stavova) kao bogatstva, a ne totalitarističkim ideologijama poništenja pojedinca., zadržavajući još uvijek nužno onu slabu peteljku (‘r’ je otpočetka bilo slučajno ;-) vezanosti za strukture opstanka u materijalnom.
Tu znanost pruža dovoljno sigurnosti da daje mogućnost, iako često daleku i apstraktnu, da se primjenom toga znanja zajednica okoristi. Znanost je u tom smislu prizemljenije bavljenje znatiželjom duha nego umjetnost, a ta žrtva onima koji biraju taj put pruža jednako tako potrebnu im sigurnost. (Znanost manje ovisi o nadahnuću koje nije moguće kontrolirati, puno više o predanom radu.)
(još sam malen.)