izlijev

Noćas su se zvijezde razlile,
Sjaj se skupio u jednu loptu,
I njena jezgra diše poput ludog kita,
U vrtlogu se igrajući nepoznate igre.
Duga kosa pleše na elemente,
Kroz koju oči sjaje, ulaze,
Previše paze na očitu poeziju:
Jer tajni spisi su dostupni svima!
Ja sa hrpom milimetarskih krakova,
I sa krevetom punim vitamina,
Hvatam divljački kosu zubima – ja ništa ne činim:
Gužva na podiju sa svojim magnetizmom!
No Ono u meni…
Koliko dugo već traje svijet utvara?
Kako u vrtlogu zaigrati sa Vilom?
Ležim gol u visokoj travi, divan pas,
I nebo se zrcali poput plavih oči, i ulazi:
U grudni koš koji živi u strahu da ne pukne!
No još više da ustukne, ili umukne,
Jer neka knjiga kaže: samo to je istina!
A Vila samo kruži oko jezgre, nasmiješena,
Rasipajući čestice fluorescentnog grimiza,
I kosa se zrcali kao nebo – plave oči!
Ha! Kružnica u potresu zbog kojeg stradaju krvna tjelešca,
I ja zaogrnut crnim plaštem, bez oznaka,
Iz kojeg mi vire oči koje dišu na škrge:
Duga kosa uvlači energiju za svoj ples –
Njene oči su svemirski dijamanti!
No već je eksplicitna priča živa,
I publika sad Vilu u meni tjera:
Pa ispisujem simbole radi rješenja!
Ono u meni…
Što je samo taj svijet utvara?
Koja je samo tajna tih očiju?
Vila nestaje u magli….
No duša sablasti…
No duša sablasti…
Neće! Ne samo tako!
Jer čak i golema moć Klauna,
Ne može Ono osvojiti bez krvi!