Dati dio sebe...

Evo, već kada smo danas svi ovako raspoloženi, a ja kao prava ovisnica, ne mogu odudarati od općeg raspoloženja;))
Sjećam se trenutka kada sam/smo, iako je ovo smo manje bitno, ili, budimo realni potpuno nebitno;)), počeli graditi kuću.
Dakle, kada gradiš vlastiti dom, svakom, pa i najmanjem detalju poklanjaš pažnju.Radovala sam se svakom novom pomaku, jer sam žarko željela kutak za svoju obitelj.
Najsalđi dio bio je uređenje interijera, odabir talijanskih i španjolskuh pločica za kuhinju, terasu, hodniok, kupaonicu, zatim biranje jaccuzia...i tako detalj po detalj.Usklađivanje boja, stilova, tkanina, namještaja...
A onda, odjednom, cijeli san te obitelji sruši jedno nedoraslo djete u liku odraslog čovjeka.Neiživljen, maltretiran od oca alkoholičara, razori vlastitu obitelj, rasprši pahuljaste oblake djetinjstva vlastitom sinu.
Netko drugi sanjat će svoj san u toj kući.Druga djeca maštat će u sobi mog sina, gdje je svaka bajka pročitana prije spavanja bila tog trena stvarna...
A mi...nastavit ćemo dalje, kupiti neku drugu kuću u kojoj je isto tako prekunuto nečije djetinjstvo i nečiji san.
Gdje je granica ljudske gluposti?Kada i gdje prestaje pohlepa?Do kada je voće u susjednom voćnjaku slađe i veće?
Sve je prolazno, rane zarastu, na njihovom mjestu ostanu ožiljci.Znam da nikada više neću ući u svoju kuću, niti šetati onom dragom ulicom.Jedino mi je žao što više nitko nikada mom sinu nemože vratit prekinuto djetinjstvo.On je djete u tijelu, ali odrastao čovjek u duši...
 

Kokot 97, nisam mislila tu na njega, nego opčenito na život.Gledam ljude oko sebe kako rade gluposti od vlastith života i od svojih obitelji prave sirotinju...Sebe sam ovdje navela kao primjer.

Dom nije kuća, dom su nam dragi ljudi i kraj u kojem smo odrasli i sticali prva životna iskustva. Sve što nam događa moramo prihvatiti kao izazov za naš duhovni rast i šansu da napredujemo, nadam se da ćeš stvoriti novi dom ispunjen toplinom...Svi smo mi djeca u duši, samo to trebamo vratiti, ljubav liječi ranjena srca...Ciao

Ja sam još u toj kući ali ništa nije isto: sve je puno bolje!

Tijekom života nam se događaju lijepe stvari ali nažalost i one manje lijepe.O lijepom sanjamo a i djeca također jer lijepoga nikad dosta. Volimo kad je tako i htjeli bi da to nikada i ne prestane ali umiješa se, ponekad, nešto, nešto što zovemo zla sudbina i sve preokrene. Prestane biti lijepo, nestadoše snovi i još koješta se izgubi…Od svega lijepog ostade samo tuga i sjećanje na te snove a za koje smo mislili da su najljepši. Mislio sam i ja tako ranije ali život ne prestaje sa nestankom starih snova, moramo sakupiti snagu za nove početke i nadu da može biti i ljepše. Sve je moguće već danas a pogotovo sutra. Nedavno mi stiže pismo od jedne divne osobe sa rečenicom »Najljepša je ljubav koja je sada i koja traje» a ja razmišljajući o tome i zaključih da su i snovi koji traju ljepši od onih što su prestali...

Možda grubo i bezosjećajno zvuči,ali Draga Erika,sve je to cijena odrastanja!To je neizostavni sastavni dio evolucije,zakon karme,koji nitko i nikada ne može izbjeći!
Opet ću ponoviti,tisućama puta izrečenu i već otrcanu frazu:"nije uopće važno,što ti se događa,već kako ti na to reagiraš.Sama
priroda tvojih reakcija,odlučuje o iskodu,kakav će on za tebe biti."
Pusa,glavu gore i nastavi kako si krenula,ne dozvoli da Te išta omete i zbuni!