pisati pisma, pričati priče

Evo, javljam se. Tražio si to. Tvoje su poruke mala slova velike opsjednutosti koju dijelimo. Javljam se "...da ti kažem kako lažem da sam sretna što sam sama..."
Znaš da nisam. Sretna. I znaš da jesam. Sama. "Pisanje je moj način da budem sam..." rekao je još jedan od promatrača kojima pripadam. O, ne znači to da nemam prilike za drhtavicu u bedrima, znoj i sitne modrice koje snažne muške ruke znaju ostaviti na mojim grudima. Ali, što je prilika, uopće?
Ne pristajem na stranca u tijelu. Ipak, vrijeme ne odlučuje tko je stranac, a tko nije. Koliko sam te poznavala, koliko dana je prošlo od prvog susreta s tobom? Da, stranac u tijelu nije onaj kojega tijelo ne poznaje, već onaj kojem se duša čudi: otkud ti ovdje, odakle si, koji si, čiji si? Jer, duša zna da stranac nije njezin.
Da, priznajem, od prvog sam trenutka, prve večeri, nespretne i zbunjene večeri, znala da si domaći. I od tada, od tog susreta ne dijelim više ljude na glupe i pametne, mlade i stare, lijepe i ružne, bogate i siromašne. Tek na: strance i domaće.
A, domaćih je tako malo.
Zašto ti pišem ovo pismo? Zato jer je Božić vrijeme domaćih. I nije važno gdje si, odakle ćeš me nazvati i zagrliti šutnjom, važno je da si još uvijek domaći. I upravo je ta spoznaja najljepši dar kojeg sam dobila ovog Božića!
A ti, što je tebi donio darežljivi prosinac, osim ovog malog božićnog pisma?

Božič, Domaći, ognjište :-)).