naslov

Božić je, snjeg pada al ne onako ljepo kao prije dvadest godina kad sam bio klinac i jedva čekao da svane Božićno jutro.Volio sam ta jutra Božićna ne zbog poklona ispod bora jer većinom ih i nije bilo,nismo bili sirotinja nego to nije ni prestavljalo neku važnost.Ljudi bi dolazili u kuce čestitali ,pa bi se zapjevalo ,zamezilo i tako od kuće do kuće kroz cjelo selo.Danas imam trideset ne živim u svom selu kao ni večina mojih vršnjaka iz sela koji su razasuti po cjeloj Europi.Ponekad se ovako sjetim svih neke nisam vidio petnest godina i pitanje je koliko još dugo neću, jer svi negdje jurimo nemamo vremena.A nekad u selu sve je išlo polako ,skijanje, grudanje pa još ako je Božić bio radnim danom moralo se i u školu al opet sve je bilo radosno i sva djeca na ulici od jutra do mraka.Danas djeca provode Božić u kuci gledajuc TV,igrajuc igrice i nema tog potrebnog toplog dječijeg smjeha , vike i igre na ulicama .Možda mi baš zato snjeg  ne pada danas lipo i pitam se kako pada vama, jel isto ko i meni.Pitam se kako pada snjeg mojim prijateljima koji su daleko od našeg sela pozdravljam ih i želim im sretan i blagoslovljen Božić ,kako onim u Splitu,Zagrebu i Osjeku tako i onim u Austriji, Njemačkoj,Švicarskoj i Švetskoj,a posebno onima u Haagu da ih ne zaboravimo.      

Ja sam gradsko dijete, rođena na betonu. Ali, imala sam baku na selu. PRedobru ženu. I ujaka koji me volio više nego svoju djecu. Sjećam se djetinjstva, zimskog raspusta kod bake, i snijega, puno snijega, kada smo pravili brda s kojih smo se spuštali saonicama, tunele kroz ta ista brda koji su se urušavali na nas... Danas više i nema zime sa snijegom, onim pravim snijegom. Nažalost, neka ga djeca i nisu vidjela, pa s čuđenjem gledaju pahulje kad se pojave. Ne volim zimu, ne volim hladnoću, ali se uvijek s nekom radosnom sjetom vratim u djetinjstvo i tu prekrasnu bjelinu. :)