??!!?

vec me duze vrijeme fascinira do koje se mjere  covjek moze zavaravati i nanositi si bol..evo,iz iskustva znam da je to moguce ciniti do samog kraja, tj. do trenutka kada potpuno zanemarujemo svoje dostojanstvo i ponos. Kada nam nesto postane svetije od nas samih. Pa kako je to moguce, sto je to u covjeku tako mazohisticki nastrojeno da muci samoga sebe sve do samounistenja.. Dokle takvo stanje mora ici da bi shvatio da tako vise ne ide? Sto se mora dogoditi? Mislim da je odgovor na to jednostavan: mora se prestati nadati. Ali zar to nije onda samo dno dna? Sto je covjek bez nade? Nada je ono sto nas drzi na zivotu. Trpimo sve i svasta, dopustamo da nas gaze, unistavamo sami sebe samo zato sta se nadamo da takvo stanje nije vjecno. Nadamo se da ce doci bolja vremena i ljepse situacije. No sto ako tako nikada ne bude? Sto ako mi trpimo i trpimo,a na kraju se nista ne promijeni? To je ta sumnja koja se javlja nakon sto nada vec pomalo pocne gubiti svoje magicne moci, kada nada postaje ta ta koja nas tjera da trpimo. Tada je nada u istom trenutku nasa spasiteljica, ali i nas krvnik. Sto nam je dakle ciniti u teskim trenucima? Odmah okoncati, prekinuti sitaciju koja nas ubija i koliko god to bilo tesko, poceti potpuno iznova. A sto ako to nije moguce? Moramo li tada ostati u zatvorenom krugu boli i tjesiti se nadom? Ne znam,ali samo znam da je opasna stvar ta nada. I tesko je,ali zaista tesko, prestati se nadati. Jer tada smo odustali od zivota,tada nas vise ne zanima sto ce biti dalje. U takvim situacijama covjek dize ruku na sebe i okoncava sebi muke,jer izgubio je nadu. Dakle,preporucujem da nikada,ali stvarno nikada ne gubite nadu, jer koliko god glupo i apsurdno zvucalo,ona je jedino sta nas tjera da se borimo.  Ona je jedina koja nas tjera na zivot.

često sam se znala upitati što je jače: bol ili njena suprotnost; odgovori su bili različiti, ovisno o trenutku kad smo snažni ili slabi; ne, nisam od onih koji bezuvjetno i bezrezervno vjeruju u nadu; znam samo da je se bol može stupnjevati: bol, tupost, povlačenje u sebe, bijes, a ako imaš sreće bijes se preobržava u izražavanje emocija na razne načine, ovisi o osobi; ako uspijemo izraziti emociju boli,a ne povrijediti nikoga, kao da smo se popeli na Kilimandjaro, kao da smo rastvorili more i prešli na drugu stranu obale; jednom rječju: Nada smo MI!

Nada nikad nije krvnik. Nada je plemenita vjera u bolje sutra. Ali bolje sutra dolazi i počinje onog trena kad počinje nada. Nije bit u nadi nego u načinu na koji prihvaćamo patnju. Kad patnju prihvatimo kao priliku da sazrijemo da rastemo duhomo, onda ta patnja i nije patnja nego temelj za bolje sutra za sreću. Objektivno nište se ne može promijeniti do nas samih. Svijet i ljudi oko nas će uvijek biti isti. Onakvi kakvi jesu. Nada nije živjetei u uvjerenju da će se svijet, ljudi i okolnosti oko nas promijeniti, nego da ćemo se mi promijeniti. Jer jedino mijenjajući se, rastući u patnji, možemo se nadati u bolje sutra. Bolje sutra počinjne u našim srcima, u našoj odluci da se mijenjamo. Mi smo ti koji krojimo našu sreću i nitko drugi. Potrebno je samo sreću htjeti i sreća će doći.

akalla, sorry, ali varaš se, nada može biti i krvnik! Ona nas zna voditi prema stazama na koje nikada nećemo kročiti; istina, kroz patnju sazrijevamo, ali što kad dosegnemo vrhunac sazrijavanja a patnja je i dalje u nama?! svi smo sazdani na slični način a ipak smo svi različiti; netko bi nakon 25 godina patnje koju nosi u sebi otvrdnuo, postao kamena stijena, a nekome treba tako malo da se sjećanje vrati i sva sila patnje opet se pojavi! Nada je samo varka, no možda to ipak ponekad ovisi o nama! Voljelabih da imam odgovore na neka pitanja, ali nemam; možda je tako i bolje!

slazem se sa svima vama...jer nada je tako apstraktan i relativan pojam da ga je nemoguce tocno definirati...svi su u pravu jer svatko dozivljava nadu na drugaciji nacin..

POP ART
Ne bih se složio sa tobom. Ne u cijelosti. Patnja prestaje onog trenutka kad mi odlučimo. Kad ama baš ništa što bi nas objektivno možda pogodilo više ne pogađa. Kad prihvaćamo događaje i ljude onakve kakve jesu bez želje da ih mijenjamo. Patnja prestaje u onom trenutku kad u njoj počnemo viditi smisao. A tu počinje nada. To je stvar sazrijevanja, tj. stanje više razine svijesti.

dr Balt, oni koji idu dalje ne boje se čudovišta, ni tmine, u njima je snaga koju ni slutiti ne možeš, ne boje se čak ni odgovora; upravo suprotno: Mi sami smo i Nada i pitanje i odgovor...koji strah, ma daj..treba znati upoznati sebe, doći do dna i izdići se iznad sebe da bi mogao sebe spoznati, zavoljeti se takav kakav jesi a to znači zavoljeti sve ljude a to pak znači voljeti - živjeti!

Slažem se tobom POP ART što se tiče tvog odgovora Dr Balthazaru. Ovo njegovo je kao iz nekog stripa, Zagor, Marty Misterij ili sl.

nikada ne odustaj!!!
Postoji priča o čovjeku koji je tisuću puta udario ogromnu stijenu velikim čekićem i ona se nije slomila niti nakon tog tisućitog udarca. Htio je odustati. Ali tko zna zašto, odlučio je udariti još samo jednom, posljednji put prije nego pođe kući. Udario je snažno i stijena se razbila u tisuće sitnih komadića.Što mislite, da li se ona slomila zbog tog jednog, posljednjeg udarca ili zbog onih tisuću prije njega?

Dok smo god zivi,svaki problem ima rjesenje.Ako ga ne znamo mi,znaju ga drugi ljudi.Ako ne znaju oni,zna ga Bog.

Kakav tunel Dr Balthazar?! Pa ti odlučuješ hoćeš li biti u tami ili na svjetlu.

akalla, ponekad riječi postaju prazne i bezvrijedne kad mašemo njima kao parolama i ponavljamo ih kao papagaji iz dana u dan; ne, ne odlučujemo mi kad patnja prestaje; ne znam tko i kada se desi da patnja umire, ipak, mislim da neke patnje umiru jedino i samo s nama! Patnja u nama ima svoje pragove na koje reagiramo ili ne; tolerancija praga patnje kod svakog čovjeka je drugačija a ovisi o dvjema stvarima: o osobi i o jačini patnje.
Mislim da sam s ovim komentarom okončala svoje učešće na blogu...večeras me je dirnuo naslov bloga i to je....sve

Tako je hrvoje-22. Ali i mi ako radimo na sebi, možemo u mnogim situacijama vidjeti riješenje.

Dr Balthazar. Ti očigledno nemaš pojma o religiji. Svaka religija je jasno definirala ono što ti zoveš "potragom u sebi".

POP ART
Pogledaj film Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima i Proljeće!

Živući sveci i obični ljudi koji žive sveto u svim svjetskim religijama su primjer da to jednostavno nije tako.

"Da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim; Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni"...ali ja ne govodim o Bogu, govorim o snazi čovjeka, o životu, o trenutku kad zadnjim udarcem razbiješ stijenu ili je ipak ne uspiješ razbiti; ne, nema svaki problem rješenje, ne onakvo koje bi nam ugrijalo dušu!

Grozno je čuti istinu koja ponizuje čovjekovu taštinu: Svaki problem ima riješenja.

Tako je Dr Balthazar. Slažem se.

akalla, film? hmmm, moj život je bio film kojeg sam gledala 25 godina a i sada me prati u stopu! Ne, ne ide to baš tako jednostavno...malo je kompliciranije

POP ART, Tvoj život je film koji će vjerovatno nastaviti gledati još 25 godina. I šta onda? Zar nisi ti ta koja odlučuješ kakav će film biti?

dr. Balt, Bog je stvorio Čovjeka, Čovjek ne može uništiti Boga, ali Bog može uništiti Čovjeka!

ne, ja ne odlučujem kakav će film biti! O tome ti i govorim! neka pitanja nemaju rješenja ili ako hočeš, ne onakva koja su dostojna čovjeka!

POP ART Jel ti vjeruješ u Boga?

zar nisi naučila da se takvo pitanje ne postavlja?! Ali odgovorit ću ti, zasigurno vjerujem u sveobuhvatnijeg Boga nego većina ljudi koji nastanjuju ovu planetu

POP ART ja sam muško. Jel vjeruješ u ljubav?

iskreno, svejedno mi je da li si muško ili žensko :)) ni to nisi naučio/la? Misliš da se rađaš s ljubavlju, nasljeđuješ je ili je učiš? Sad ti odgovori:))

Svi se rađamo s ljubavlju, neki od nas je nasljeđuju, i mi sami odlučujemo dali ćemo se učiti ljubavi. Otkud taj silni gnjev kod tebe?

ajoj, gdje samo pronađe da kod mene ima silnog gnjeva? Znaš pravilo: kad više nemaš argumenata, onda napadaš osobu...ti to upravo činiš! Došao si gol, bos i sluzav na svijet...nitko još nije spoznao da li se rađamo s ljubavlju, a zasigurno je ne nasljeđujemo, a učiti se ljubavi, e to jedino i možemo!

Rađamo se mi s ljubavlju. Od Boga. On je s nama u trenutku zaćeća, u utrobi majke, u trenutku rođenja, u djetinstvu, u pubertetu, kad se zaljubljujemo, sad, ovaj tren...Ja tebe ne napadam. Ne poznam te i ne sudim te.

Čuj, neka djeca se rađaju željena a neka manje željena, zar ne?

i ubijamo s ljubavlju? Uostalom, ne traži sve odgovore u Bogu, on samo pokazuje Put, a na nama je da ga pronađemo; ništa nam u životu nije servirano, za sve se trebamo izboriti, s Bogom u sebi ili ne! zasigurno da je i sada tu negdje, ma šalim se :)) različiti smo i to je jedino istinito...ostalo su varijante! Kad te Bog obori na koljena dovoljno dugo, možda shvatiš, a do tada...kako moja prijateljica reče: učim se poniznosti!

Bog te nikad ne obara na koljena! Mi smo uvijek ti koji sami sebe obaramo na koljena. Put je spoznaja Boga. A Boga se ne može spoznati bez poniznosti.

Ljubav nikad ne ubija. Ubija posesivnost koju mi ponekad zbog vlastitog straha zovemo ljubavlju.

A poniznost. Započetak, shvatiti da nam je naša narav najveći neprijatelj.

akalla, okrenuo si sve na religiju a ja o tome ne raspravljam; "Vojniče, skloni se, zaklanjaš mi sunce" GG

I can only agree to that

Usput, tko je GG?

Jedan je Goran Grubisic.....a ovog drugog si trebao nauciti iz povijesti

akalla, složio si se sa mnom ..pogrešno:)) nije GG već D

ajme, ti si jedan/jedna od rjetkih osoba koja zna za thanatos :) na nekoj stranici mi je to bio nick,pa sam popizdila jer su me stalno ispitivali kaj je to :))
lijepo,lijepo :)

hehe...shvati kako hoces :) ali samo da dodam da sam sa svakavim ljudima pricala,tak da se ne trebas cudit previse,nazalost :((

jesi luda majketi.... :))) (ovo se odnosi na sve pozitivno naravno)

Za mene nestalo je sve, no svijet je još tu, ne nestao nije. A gdje sam ja tu? Neme me, samo sam sjena, sjena što diše u tami. Neprimjetan, no tu sam još uvijek isamo vas pratim, samo znam da jesam. Baš jednostavno

previše sereš.