Dani i noći

Počelo je popodne s opasnim nagomilavanjem napetosti pred kišu. Sa vrha mog brda jasno vidim od kuda dolazi i kako se razvija oluja. Moja stanja prate vrijeme, a vrijeme čini se, prati mene i moje unutarnje procese. Navečer, isčekivanje otpuštanja. Zaspala sam samo od umora, od nemogućnosti da  sebi nađem neko bolje rješenje. Usred noći, tako jaka kiša da me je probudila iz moje slatke amnezije. Oprala je i odnijela sa sobom sve, i ostavila me praznom. Buđenje prije svanuća, pospana kava, i pogled prema Zagrebu, iznad grada magla i bijeli, mliječni oblaci, još nedefinirani, kao da je svijet tek stvoren. Gledati ih kako se mijenjaju, dižu, i lakšaju od topline i svjetla za mene je veliko olakšanje. Vožnja s mužem u kupovinu, ispod promjene sivih oblaka i golubova koji sliče galebovima, ludujući kao i ja, od vremena. Znam, da ne bih trebala sebi dopustiti da na mene sve tako utječe, ali odreći se toga, ignorirati dio sebe da bi drugima bio prihvatljiv, neću. Ružna i besmislena svađa u borbi za kontrolu moći.Gdje su nestala sada ona kristalna i čista stanja, hodanje u sjaju, potpuno blaženstvo bivanja.Moji su snovi zbrčkani i ludi, poruke su nejasne.Prazna sam i sama, radeći što moram, ne razmišljajući ni o čemu.Endorfini na nuli. Moja su utjeha moja djeca i njihova jednostavna i neuvjetovana radost.Dobra i velika šalica kave, u mom jutarnjem miru.Rutina koja me spašava. Čokolada kao privremeni lijek za neizlječivog meteopata.Iskustveno znanje da će sve ovo proći, i da se kotač okreće i dalje.Polurješenje polupomirbe našeg zajedničkog bračnog ludila.Prijatelji koji prepoznaju moja stanja i razumiju.Moje je pravo Ja daleko od ovog mjesta, trenutka i razmišljanja. Ni sama ne znam, gdje sam. Kao oni oblaci, još ne uzimajući svoj oblik, idem kroz maglu.

ne brini se draga, nisi sama...

Ross, sumeteopatniče moj, meni je u glavi mutež a u sinusima špekule pa se ni sama sebi više ne čudim, al prestat će jednom, već sam danas prevarila vrijeme sa velikim čokoladnim sladoledom