Pogled iznad tipkovnice

            Izgledala sam neredno i zgužvano, nakon dugog puta, nakon višesatnog sjedenja u autobusu. Znala sam što me čeka. Znala sam da se neću moči namjestiti u tom tvrdom, ofucanom sjedalu. Svako pola sata, raspoloženje sam dizala čokoladnom napolitankom. Vrijeme je sporo prolazilo. Maštala sam. Kad već nisam mogla sklopiti oči za san, sklopila sam ih za snove, za maštu. Toliko slika ispred očiju. Zapravo, sve su to bile želje. Želje pune nježnosti, pažnje, ljubavi, dodira i seksa. Zanijelo me sve to, odnijelo u neki drugi svijet. Moj izmišljeni svijet. Nikad do tad nisam voljela bajke. Jer sam jedna od onih koja želi osjetiti osjećaje, duboko proživjeti, i na kraju preživjeti baš sve, ma koliko god to boljelo. Žena sam. Iako ponekad ne želim biti toliko krhka, plaha, s građom poput gitare, gdje moje žice svi vole, svi žele dirati. Oni što me maze pogledom i nisu toliko opasni, iako im u očima vidim koliko si zapravo dopuštaju i nije da ne bi smjeli i znam da bi me htjeli, čupali bi moje žice, grebali noktima po njima, jednu po jednu isprobavali koliko su zapravo čvrste, sumnjajući da ću sama sebe na kraju izdati, dopuštajući im da puknu moje žice, znajući tako da su me imali. Ipak su to obični pogledi i ne bi me trebalo biti strah i nije me strah. Ne volim što me svi ti osjećaji, emocije toliko obuzmu, da me fizički oduzmu, baš onda svaki moj korak je lebdeći, i dugo mi treba da se prizemljim. Zapravo moja krila dotaknu sunce, naslone se na njega i doslovno se sprže. I onda se dogodi da me nikakva druga sila ne može zaustaviti u zraku, više ne lebdim, već prebrzo padam prema tvrdom, vlažnom, hladnom, stvarnom tlu. Prljava zemlja, istrošeni asfalt, prometni znakovi, gužva na cesti, zagađeni zrak, buka, slučajni dodiri, plaćanje, trošenje, sve me to vrati u stvarnost, u javu, među ostale smrtnike.
            Već sam stigla. Sretna jer sam napustila taj prljavi autobus. Nezadovoljna jer sam poput Pepeljuge, sva zaprljana se našla u metropoli. I nisam izgledala kao Djevojka sa sela, niti sam se tako osjećala, već sam samo bila prljava. I ne samo moj vanjski izgled, već i moja unutrašnjost bila je sva zamazana. Nisam se smirila, dok se nisam sredila. Barem taj vanjski, fizički izgled. I rekli bi zlobnici, da si nisam uopće pomogla, da se nisam prljavštine riješila, da se varam ako mislim da jedan obični vrući tuš i malo mirisave kupke može odnijeti toliko prašine i učiniti me čistom i urednom. Neki ljudi i dalje me vide i vjerojatno će me uvijek vidjeti, svu blatom zamazanu, koliko god se ja puta oprala, koliko god kupke, šampona, sapuna, gelova, krema i ulja, prolila po svom mladom tijelu, neće biti dovoljno da me čistu ugledaju. Lagala bi kad bi rekla da me to ne muči. No, razmišljati o tome što netko misli o meni i gaziti se s takvim mislima, jednostavno nema smisla. Uostalom, zašto dozvoliti da mi netko sudi?!? No, opet, boli, jer sam sve to potisnula unutra, duboko u sebe i sigurna sam, živim u uvjerenju da će to kad – tak isplivati na površinu. I možda se upijem izvući da sve svoje godine života ispunim pravim stvarima, jer svaka moja godina života je vrijedna življenja. No, onda ću, kako se ono kaže, «po stare dane», puknut, ispalit na živce. I znam, većina će reći da je to normalno, da je to dozvoljeno. Ja mislim da je svaka takva baba, vjerojatno zaslužila da pukne, jer u mladosti si je učinila nešto, ne toliko loše za druge koliko za sebe.
            I dalje kao Pepeljuga, dočekujem noć. Izlazim van s, sad bi ga trebala nazvati svojim princom, no, ne doživljavam ga kao takvog. Te noći bio je moja trzalica. Trzalica kojoj sam dopustila da me dira. Da svira po mojim žicama. Trebao je naštelati sve moje žice. Trebao je jednu po jednu isprobati. Svugdje me dirati. On moja trzalica, Ja njegove žice, da stvorimo, da ispišemo, da skladamo, najljepšu melodiju, glazbu naše ljubavi, ritam naših srca. Trebao je, ali nije znao ili nije htio. Pravdao se. Rekao da leti i on. Čudno mu to, kaže. I nije ga sram što me ne svira, kako bi trebao, kako bi druge svirao i dirao. Želi me, a ne može me?!? Nezadovoljna, sva smušena, ne ispunjena, pojavljujem se na tulumu, ne kao pička Charlize, već poput Pepeljuge, koja je  imala svega nekoliko sati slobode, napuštajući bal točno u ponoć, eto ja sam se pojavila točno u ponoć.
 
NASTAVIT ĆE SE… 
 
 

R we all fuked up right now, or what da hell iz goin' on?

...a i nije ti se baš poklopilo s "pogledom u budućnost"

Lijepe riječi.Sviđa mi se.

a on se pretvorio u bundevu?

tako ti je to kad planiras...neki kazu jebeno, ja kazem nejebano...:)) ross, ma i da sam te noci bila Fender gitara, sigurna sam da bi me trzalica samo dirala ne svirajuci po meni onu pravu glazbu...:)

ross, samo jednom mogu biti gitara, s tobom budem nesto drugo...slatka - tajna...:))

...hm, odabrala si možda krivo glazbalo...drugi put pokušaj sa nečim nježnijim tipa bisernice (iako bisere ne treba pred svinje hitat)

da, zasto uopce krivit drugoga, kriva sam ja, sto sam bila gitara, a ne zvijer i rastrgala ga do temelja...:))

januska, sjecam te se:)), malo koja bi mi tek tako dala muza:))...bitno da sam se ja dobro provela opcenito u zg, ono kad sam vec prevalila tolike km...jebi ga sama sam kriva sto sam dozvolila kurcu da mi pokvari tulum....:)) Najvaznije da sam ja upoznala drage ljude, pa makar i na kratko...

hm... bez uvrede, al' kupi si neki priručnik tipa: "kako postati vamp woman" - no hard feelings...

srky, totalno te razumijem...srce si...:))